Real socijalizam
Prva smjena je završila u pet. Ja sam završio zauvijek.
Nije da baš noćima ne spavam od silne brige o kulturnom naslijeđu. Bit će da je to zbog diskursa te odbrane; uvijek i uporno spominju opstojnost, vitalni interes, red naroda. Moja jedina asocijacija na sve to jeste red za hljeb: da bismo preživjeli potreban nam je kruh naš nasušni. A gdje je kruh iliti hljeb, tu je odmah i red sirotinje, da ne kažem – bože prosti – radničke klase.
Iako se mogu pohvaliti čvrstim i redovnim obrascima spavanja, ipak mi je stalo.
Moj otac ili tata kako sam ga ja voljela zvati, a zovem ga i dan-danas kad imam kredita, naučio me kako se mora pravilno jesti lubenica, piti čaj, završiti sve započeto, da nikad ne plačem nakon, a ni prije pada s raštimanog, svijetloplavog Pony-ja kojeg su okolo vozile starije sestre i braća, a ponekad i mama kad bi ljeti popila pivu više. Prvo i drugo: vrlo glasno, uz zvučne efekte kojih se ne bi postidio ni holivudski blockbuster u multipleks kinu, kako bi svi za stolom imali ultimativni dokaz uzivanja u iću i piću. Zbog četvrtog danas plačem i kad ne treba, a trećeg se ionako niko nikad na svijetu nije pridržavao.
Iza svega toga krila se najvažnija životna lekcija koju sam naučila od njega, koja komotno stane u tri slova. FPS – Funkcionalnost Prije Svega. U estetici pogotovo.
Moja teorija je da ovo ima veze s tim sto se moj otac, netom nakon završetka rata, a i poslije, dugo, dugo hvalio da jos uvijek ima svoju partijsku knjižicu, sve uz obavezno dizanje prijetećeg, patrijarhalnog prsta u zrak. Knjižica je bila ovaploćenje njegove vjernosti – nažalost – ideologiji i jedini dokaz da je ostao dosljedan u vremenu kad je vuk mogao promijeniti ćud lakše nego dlaku. Iako sam razumjela njegovu potrebu da svima saopšti kako je ostao pravi čovjek, čvrst i nepromjenjiv k’o stijena, moje duboko poznavanje još dublje ljudske psihe nikad nije spriječilo nekontrolisano smijuljanje čim bih vidjela zavitlani prst koji se diže u zrak: ave pater familias!
No, vratimo se estetici. Iako sam naučila najvažniju životnu lekciju, to ni u kojem slučaju nije značilo da sam ju prihvatila. Gluho bilo i daleko. A, opet, možda se samo tješim da moja dječija fascinacija posterima koji veličaju proizvodnju narodnog žita u narodnijim tonama, (čija se naivnost može mjeriti još jedino sa futurističkim, raznobojnim lampicama u unutrašnjosti Kirkovog Enterprise-a), plivačicama DDR-a, spomenicima narodnim i herojima rada nije nista do postmoderno ismijavanje svega živog. I mrtvog.
Od mojeg ličnog doživljaja socijalističkog realizma jedino je gore to što spomenike ruše oni u čiju su čast postavljeni. Proleterijat je, očima zamazanim mitologijom jeftinijom od bijelog fiće, zaboravio na svoje poslovice. Narodne. Niko te ne moze zajebati k’o što možeš samu/og sebe.
Emina Bošnjak
