The National · High Violet

Danas u svi­jetu indie žanra imamo mnoštvo kvalitet­nih, manje kvalitet­nih, te onih bezveznih wannabe ben­dova, i taman kada sam pomis­lio da sam otkrio novi pravi indie bend koji će pri­jati mome raspoloženju, gro­ho­tom sam se nas­mi­jao sam sebi. Vjerovatno se pitate šta je tu smi­ješno? Smi­ješno je ono “novih” u prethod­noj rečenici. The National, bend koji dolazi iz Cincin­natija ima iza sebe već skoro 11 god­ina staža, te pet studi­jskih albuma (“The National”- 2001., “Sad Songs for Dirty Lovers” — 2003., “Alli­ga­tor” — 2005, “Boxer” — 2007. te “High Vio­let”) i jednu kom­pi­laciju iz 2008. — “A skin, a night”. Smi­ješno je to da sam čuo za takav bend tek prije par mjeseci sluša­jući neke pjesme sa Box­era, te sam usput saz­nao da pripremaju novi album, koji je eto kon­ačno i iza­šao. Već pri­likom slušanja “Box­era” sam shva­tio da je pje­vač Matt Berringer bari­ton, te da je nev­jerovatno insipirisan Joy Divi­sionom, te da je album pril­ično dobar, i da uopšte nisu neka loša kopija pomenu­tog velikog benda, već su samo preuzeli ono što su ovi imali, a onda dodali par svo­jih toucheva na sve to. No pus­timo “Boxer”, njega ćete vjerovatno poslušati nakon ovog albuma. Tema je “High Violet”.

Prava ultra-​cool indie pred­stava koja nosi jedanaest pje­sama na sebi, te nev­jerovatno osv­ježava­juće djelo koje bi kon­ačno moglo donijeti pravu slavu bendu koju oni sa sig­urnošću i zaslužuju. Već 10. Marta su gos­to­vali u šou Jim­mya Fal­lona, te odsvi­rali naslovnu “Ter­ri­ble Love” i vjerovatno su već tada “ušli u uši” svima koji su gledali dotični šou. Rezul­tat svega toga je viđen kada je album prije deset dana pušten u pro­daju, jer je u prvoj sed­mici prodato već preko 50.000 kopija ovog albuma, a “High Vio­let” se pro­bio na drugo mjesto Bill­boar­d­ove top 200 ljes­tivce najpro­da­vani­jih albuma. Front­men benda Matt je vjerovatno sjeo u svoj kauč u svom toplom domu u Ohaju, zapalio cig­a­retu te otvo­rio litar vina kog je čuvao samo za ovakve svrhe, jer je od tog trenutka nje­gov tele­fon počeo neprestano da zvoni. Da se vra­tim na album za koji se već sada pret­postavlja da će imati x nom­i­nacija za NME Awards, Q Awards itd.

Prva traka na albumu, već pomenuta “Ter­ri­ble Love”, mi je već sve rekla: da će albu­mom vla­dati prava tužna, mazo­his­tička atmos­fera, a ja sam već bio nev­jerovatno spre­man da to sve čujem. I nisam se poka­jao. “Ter­ri­ble Love” je pravo malo ljubavno-​orijentirano remek djelo, sja­jne muzike i još boljih lirika (It’s a ter­ri­ble love, that I’m walk­ing with spi­ders /​It’s a ter­ri­ble love that I’m walk­ing here). “Sor­row” je druga stvar na albumu, i već njeno ime gov­ori dovoljno o njoj. Nev­jerovatne muz­ičke poza­dine ispun­javaju pjesmu dok Matt izgo­vara teške lirike (“Sor­row found me when I was young /​Sor­row waited, sor­row won”). “Lit­tle Faith” je kako se može čak i po njenom imenu naslu­titi jedna, ako ne i jed­ina vedrija stvar. Prožeta je pomalo ironičnim lirikama, ali sasvim solidna pjesma. Ostatak albuma je toliko mračan da ga to čini pre­li­jepim, čak štaviše, bril­i­jant­nim, te bih bio jako dosadan da do kraja “prepričam” svaku pjesmu jer su stil­ski sve srodne, to ću ostaviti vama, ali ne mogu a da ne izd­vo­jim sam kraj albuma, to jest dvije završne pjesme. Krenut ću redom, prvo sa onom predzad­njom koja se zove “Eng­land”, gdje kroz lirike Matt priča o djevo­jci u koju se nes­retno zalju­bio tamo, te tako pjesma počinje sa lirikama (“Can some­one send a run­ner /​For a guardian a run­ner /​For the guardian I lost today?”), ali ima nev­jerovatan obrt i završava na kraju još ljepšim lirikama (“Try to be nice stay the night with the sin­ners”), te pret­vara sve te “tone” tuge u neko zaista pob­jed­ničko raspoloženje. Druga, to jest zad­nja pjesma koja zat­vara ovaj fenom­e­nalni album se zove “Van­der­lyle Cry­baby Geeks” te nije samo najbolja na albumu, već možda i najbolji komad koji je ikada bend sas­tavio, te je savršena za zat­varanje jednog ovakvog albuma, krenu­vši od lirika pa sve do muzike koja je krasi.

Sve u svemu radi se o odličnom albumu, a “krivulja” usp­jeha benda svakim novim albu­mom raste. Jedino čega se bojim je da će vjerovatno ovim albu­mom postati “poz­nati”, ako to tako mogu naz­vati, te privući mnogo veće disko­grafske kuće od alter­na­tivnog “4AD-​a”, te da će im sav taj usp­jeh udar­iti u glavu, ali sam onda shva­tio da su šanse da će se to desiti ovakvom bendu jako male, prije svega zbog načina na koji prave pjesme, te zato što imaju mnoštvo ideja koje im se vjerovatno javl­jaju iz dana u dan. Jed­nom pri­likom Bryce Dess­ner, gitarista benda je izjavio da je jako dobra stvar što cijeli bend sud­jeluje u stvaranju svake nove pjesme i svakog novog albuma, te da je rijetkost da se samo jedan član benda pojavi sa jed­nom pjes­mom koja je dovoljno dobra da na njoj ostali ne moraju “pora­diti” i da je ponosan na to što prije svakog albuma naprave barem dvade­se­tak pje­sama, i tek onda odaberu deset ili jedanaest njih koje su dovoljno vri­jedne da idu na album. Šta reći na kraju osim da je “High Vio­let” ne samo album, već jedna priča prožeta “mračnim savršen­stvom”, te da bi ga svako ko imalo voli ovaj žanr tre­bao pres­lušati. Ja od srca držim fige mom­cima iz “The Nation­ala”, u nadi da neće puknuti pod pri­tiskom koji im tek pred­stoji, te da neće pre­goriti u želji da sljedeći album bude bolji od ovog, jer će on, poz­nava­jući nji­hov rad i činjenicu koliko su ovi momci vri­jedni, vjerovatno jako brzo izaći. Sve pohvale za dru­gove iz Cincinnatija.

Lista pje­sama:

01. Ter­ri­ble Love
02. Sor­row
03. Anyone’s Ghost
04. Lit­tle Faith
05. Afraid of Every­one
06. Blood­buzz Ohio
07. Lemon­world
08. Run­away
09. Con­ver­sa­tion 16
10. Eng­land
11. Van­der­lyle Cry­baby Geeks

Tra­janje Albuma: 47:40

Žanr: Indie Rock, Post punk Revival
Datum Izda­vanja: 10.05.2010.
Izdavač: 4AD
Pro­duk­cija: The National, Peter Kaits

Ocjena: 8.5