M.I.A. · Maya

U svi­jetu mod­erne pop muzike nije sve tako prosto kao što je bilo rec­imo prije dvade­se­tak god­ina. Uko­liko izda­jete dobre mater­i­jale pub­lika će vas vol­jeti, uko­liko ne — gubite fanove. Mnogi su izdavali dobre prvi­jence, pa čak su usp­jeli pobi­jediti i “sin­drom dru­gog albuma”, neki to nisu, ali su kas­nije zabrl­jali, pa se ponovo vraćali i tako se sve vrtilo u krug. Evo šta se dešava sa Mayom, Šri Lankan­skom ras­ple­sanom bogin­jom, na njenom trećem albumu naz­vanom sim­bolično i jed­nos­tavno Maya. Ukratko novi album je u total­nom neredu, a vjeru­jem da M.I.A. sada sjedi sa prekrštenim šakama i moli sve svece svi­jeta da joj album “prođe”.
Nar­avno i moje mišl­jenje je podi­jel­jeno, nadao sam se da će biti barem upola dobar kao Kala i Aru­lar, među­tim mis­lim da nije čak ni toliko dobar. Svi manje više jako dobro znamo da su Kala i Aru­lar obil­ježili posljed­nju deceniju kao najut­je­ca­jniji albumi mod­erne muzike. Sje­timo se samo Aru­lara koji je bio na listi albuma 2007. ispred Radio­head­ovog remek djela In Rain­bows, među­tim, Maya će se još slušati, možda će se nečija mišl­jenja i promi­jen­iti no moje neće, a u nared­nih neko­liko rečenica ću obra­zložiti kako i zašto.

Maya je album bez antičkih vri­jed­nosti, apoli­tičkih poruka, bezvri­jed­nih i bli­jedih tek­stova, te bezra­zložne buke čij cilj i nisam baš shva­tio u pot­punosti. Zam­jetite masovno korištenje rječice “bez” u pred­hod­noj rečenici? Sa razl­o­gom nar­avno.
Jer prethodna dva albuma su imali sve ovo što Maya nema, a od velikan se očekuju velika djela.
Na Maya-​i je sve nekako polovično, album je polovično ispečen, polovično pro­duci­ran, te polovično isp­je­van. U svakoj pjesmi nedostaje ponešto i to je odmah vidljivo na prvo slušanje. Na albumu je mnogo dobrih zvučnih efekata za koje su defin­i­tivno zaslužni Derek Miller iz Sleigh Bellsa, Rusko te duo iz Major Laz­era, no M.I.A., koja je vjerovatno pomis­lila da je dovoljno zrela za pro­duci­ranje albuma je to totalno pogrešno “naredala”. Uzmimo samo za prim­jer stvar “Step­pin Up”, koja ima toliko nabri­jan poče­tak i dovodi vas u nekon­trolisano isčeki­vanje, te enormnu želju za slušan­jem ostalih pje­sama, no od polovice pjesme, tj. negdje od druge minute, uopće ne prim­jeću­jete kako je taj drugi dio pjesme ust­vari zabrl­jan. Dosta stvari je sem­plo­vano, kren­imo sa prvom pjes­mom koja je najavl­jena kao veliki hit a to je “Born Free” agre­sivna i aro­gantna stvar, koja sadrži zvukove iz Ghostrid­era, pa onda i “Meeds and Feds” prava plesna himna, koja sadrži rif i perkusije iz “Treats”, Sleigh Bellsa, koji su prvi pot­pisali za njenu disko­graf­sku kuću N.E.E.T. Nar­avno, ove dvije pjesme odmah moram izd­vo­jiti iz mase, te mogu reći da su one inekako oču­vale “staru M.I.A.-u”, za raz­liku od ostatka albuma.

Naime M.I.A.je pro­tračila tako dobre pro­du­cente kakvi su Rusko, Major Lazer, te Derek Miller, koji su bili jedan od razloga da očeku­jem remek djelo. Bez sum­nje oni su jako dobro odradili svoj posao, potrudili su se i to je vidljivo, no M.I.A. je bila odluču­jući fak­tor koji je rekao završnu riječ albumu i to je defin­i­tivno najveća greška na njemu. Sa “Tell my why”, koja neodoljivo pod­sjeća na “Paper Planes”(no nije niti loša kopija njenog najvećeg singla u kar­i­jeri), M.I.A. je očito željela postići isti efekat oživl­java­jući aso­ci­jaciju u podsvi­jesti slušaoca koja ga odmah navodi na “Paper Planes”, no niti “Tell me why” nije ostavila “dublji trag” u slušateljskim ušima. Napro­tiv, zazvučala mi je tako bli­jedo i fake da me je u jed­nom trenutku pod­sjetila na Christinu Aguileru (ne ponovilo se). Srećom huh, nije se to ponovilo do kraja albuma, ali također se nije desilo ništa vri­jedno pom­ena. Tu je i šestomin­utna “nepro­gre­sivna” Teqkilla koju je ispro­duci­rao Christo­pher Mer­cer Rusko, te ona nosi jako kvalite­tan dub­step u sebi, ali M.I.A. je toliko naporna i dosadna sa svo­jim vokalima i bezvri­jed­nim sam­plovima da sam jedva čekao kraj ove pjesme ili bolje da kažem ago­nije. Mer­cer je bio zadužen i za dvanaestu stvar i ujedno posljed­nju na albumu, naz­vanu “Space”, koja je još jedna od rijetkih svi­jetlih izleta Maye na ovom albumu.

Nar­avno za kraj, neizbi­ježno je da će i M.I.A. razu­vjer­iti svoju pub­liku, nakon loših kri­tika, te će vjerovatno reći da je ovo pravi album u pravom trenutku njene bogate kar­i­jere, te da je veliko anti-​pop otkrovenje. Nesum­n­jivo njena pub­lika će “popiti vodu” i kupiti album (uko­liko to već nisu i učinili), no ja osta­jem pri svom mišl­jenju, a ono je da ovaj album nije niti upola kvalite­tan i dobar kao što su njeni odlični prethod­nici, te da u svakoj pjesmi nedostaje ponešto, a to nešto je najv­jerovat­nije ona prava dobra, stara M.I.A.

Lista Pje­sama:
1.Message (intro)
2.Steppin’ Up
3.XXXO
4.Teqkilla
5.Lovalot
6.Story To Be Told
7.It Takes Mus­cles
8.It iz What It iz
9.Born Free
10.Meds And Feds
11.Tell Me Why
12.Space

Tra­janje Albuma: 41:39
Žanr: Exper­i­men­tal, Alter­na­tive, Hip-​Hop, Alt Dance
Izdavačka kuća: N.E.E.T., Inter­Scope, XL Record­ings
Pro­du­cent: Derek E. Miller, Rusko, Major Lazer, M.I.A.
OCJENA: 5.2