Pred nama je ponovo to doba mjeseca… ovaj, godine, drage i dragi moji! Usred smo sedmice u kojoj se mnoge/i bave mojim uobičajenim vikend aktivnostima: osmišljavaju šta da navuku na glavu, uhode i plaše druge ljude, kruže ka’ hijene oko pozorišta i second hand shopova, zavlače se u prašnjave tavane, križaju prste iza leđa uz obećanje da će vratiti pozajmljenu odjeću, prelistavaju stara izdanja Knjige za svaku ženu (šta? meni je sve to horor, počevši od naslova) i razmišljaju o korištenju drvenog uglja preostalog s posljednjeg piknika umjesto crne boje za lice.

“Spremajmo se za Halloween kao da će biti rata!” je moj omiljeni moto, iako se ja sama nisam prerušavala dosad. S nadljudskom sposobnošću da praktične savjete umotam u vrlo ozbiljnu i tamnosivu mantiju samoironije, evo par ideja. Valjda će ih neko nekako i nekad iskoristiti.

U startu možemo isključiti prerušavanje u bosanske političare/ke i likove iz serije True Blood, zombije i vampire. Niko od političara/ki nije dovoljno karizmatičan/a da biste bile/i primjećene na zabavi punoj sjekira, krvi i perika osim onih koje/i su ujedno i kreteni. Ipak, nije uvijek sve do izgleda, pa mi na pamet pada ministrica Greta Kuna: uspješno ćete prepasti djecu iz komšiluka, zaustaviti razne kulinarske eksperimente i to bez kostima, samo snagom svojih glasnih parola: „Dvije škole pod jednim krovom!“ i „Ne miješajte jabuke i kruške u voćnim salatama, a kamoli u školama!“ Ako bacite zgužvani papir na toj istoj zabavi, vjerovatnoća da će ga Eric Northman (ovaj iz četvrte sezone) ili Sookie pokupiti i reciklirati eksponencijalno raste kako se bliži ponoć. Očigledno vjerujem da želite biti originalne/i i primjećene/i te da ne bacate kamenje na zabavama. Ako planirate okupirati nešto ovog vikenda (wink wink), uvijek je zgodno spojiti ugodno s korisnim i prerušiti se u Robin Hooda, pa krasti kostime bogatih i davati ih siromašnima.
Druga opcija za društveno angažirane jeste kombinacija menadžerskog odijela sa skull licem. Drugovi i drugarice će sigurno iskoristiti priliku da primjete metaforu koja se baš i ne krije iza tog kostima, vaše umijeće šminkanja i geekovsko poznavanje spotova Lady Gage.

Za die-hard feministkinje drugog vala, predlažem mekani i baršunasti kostim vagine dentate, koji će vam rado sašiti lokalna šnajderica. Vaš materijal, njen rad. Zube možete same napraviti od nekog tvrđeg materijala. Preporučujem pleksiglas obojen bijelom bojom prirodnog porijekla. Jeftinija verzija je jednostavni kostim neshvaćene junakinje Poison Ivy: golo tijelo omotajte bršljanom posuđenim sa fasade neke austrougarske zgrade ili iz nečije avlije. Ne zaboravite vratiti bršljan nakon kraja zabave!

Zbog sablasne činjenice da ono što se (trenutno) ne vrti oko novca ili Jupitera vrti oko seksa, austrijsko vuneno odijelo pomalo nezgodno za novu dubstep koreografiju, duža lažna, prosijeda brada i notorne prozirne lenonke vas u čas posla pretvaraju u Sigmunda Freuda. Nije naodmet ni malo baby pudera ispod nosa. Prigodan kauč na zabavi (valjda izlazite negdje tu noć?) će vam pomoći da do mile volje analizirate naivne žrtve koje nisu svjesne svoje nesvijesti.

Ništa ne kaže da ste tako zdravo ludi i istovremeno privlačni kao kostim Ludog šeširdžije. Zamislite samo percipirani nivo zdravlja vašeg mentalnog sklopa, a kamoli fatalne privlačnosti ako je taj Ludi Šeširdžija lik iz manga stripa autorke Kaori Yuki! Kako takva vrsta seksepila ne dolazi sama od sebe, morat ćete se malo više potruditi oko kostima. Šta ćete: ko ne riskira, ne dobija! Moja vječna inspiracija za Noć vještica je Karin Dreijer Anderson, iako se dosad nikad nisam prerušavala. Uzmite bilo šta s njenih live nastupa i ne možete pogriješiti. Eventualni problem bi mogla biti gomila fanova koja će iskreno pomisliti da se ona ukazala i koji će pokušati komunicirati s vama na jadnom švedskom. No, ako već ne možete pobijediti njene fanove, moj savjet s dobrom namjerom: pridružite im se. Ko zna, možda svi zajedno budete statisti u sljedećem Lynchevom filmu.

Darlingz, bilo da se maskirate kao Babaroga ili odšetate na party u obliku čiste energije ili eto, ako baš morate, ostanete kod kuće, dabogda mi se dobro zabavile/i!

U jednoj od scena kultnog filma The Velvet Goldmine, Christian Bale masturbira nad fotografijom Briana Sladea, vjerne kopije vizuelno savršene personae Davida Bowie-a. Vrhunac scene je, zapravo, prekinut; u ključnom momentu u sobu ulazi njegova homofobna majka, koja od silnog homofobnog šoka, stavlja ruku na homofobna usta.

Tako je, prema predanju Todd Haynesa, genijalni Ziggy Stardust palio i žario kolektivnom maštom ormaruša i poneke žene diljem zapadnog svijeta, dok je, nešto južnije i puno istočnije, jugoslavenska omladina čekala plimu koja će ju zapljusnuti par godina kasnije: novi val je donio nove grupe, novi zvuk i tematizirao ono što se dotad nije tematiziralo, ali prakticiralo definitivno jeste, kao i u svim ostalim dijelovima plave planete i u svim historijskim periodima, pa zasigurno i za vrijeme Kulina bana.

Homoseksualni (pod)tekst je, u synthpop pjesmama ranih 80tih bio i ostao; oni koji su se plašili iznenadnog ulaska u sobu stidljivo su cupkali nogom po ćoškovima diskoteka, a hrabri su najčešće bili i lukavi, pa su zaključavali vrata sobe. Hrabrih je, dakle, bilo po sobama, ali ne i na ulicama.

Uporno prisustvo nostalgičnih tonova u našem društvenom okruženju u svakom ozbiljnom kafanskom razgovoru o popularnoj kulturi 80tih godina u Jugoslaviji, koegzistira s nešto drugačijom mitologizacijom prošlosti, koja ne nastoji — poput ove prve — da oslika Zlatno doba, kada su svi bili ne samo ljepši i mlađi, nego i kreativniji, kretali se skoro pa na mlazni pogon, znali uživati u životu i šta već ne, već da da legitimitet drugačijem društvu i novim političkim elitama. Ako se mit svodi na mistifikaciju, ako je fantazma ili prikrivanje istine, šta se onda zaista dešavalo 80tih godina i šta je ispod ovih slojeva namaštavanja i (namjerno) iskrivljenih sjećanja?

Ako nema toga kod nas, zašto svi pjevaju o tome?

Evo par diskografskih činjenica i interpretacija podteksta: synthpop grupa Videosex je 1984. godine objavila album Videosex 84, na kojemu se, između ostalih, našla i pjesma Ana. Nije da nije postojao savršen izgovor da takvim pjesmama nema mjesta kad ima važnijih problema i prioriteta: bila je to godina Olimpijade, a dužnička kriza se produbljavala. Pored svih ovih “glasova razuma”, u javnom (medijskom) prostoru niko nije zajaukao nad refrenom u kojem se Anja Rupel pitala zašto ludo voli Anu. Nevjerovatno, ali istinito: godinu dana ranije, pjesma Moja prijateljica riječke grupe Xenia propitivala je privlačnost djevojke prema njenoj najboljoj prijateljici i ljubomoru koju je osjećala prema muškarcima koje je ova privlačila. Možda niko nije rekao Vesni Vrandečić da može biti samo ponosna na svoju lijepu prijateljicu koju žele svi muškarci, a ne izmišljati tu sad nekakve osjećaje i još pjevati na sav glas o njima. Na svu sreću, novi val nije ostao osakaćen za ove dvije catchy pjesme, koje bi danas sve tri monoteističke religijske zajednice, uz podršku njihovih podanika i društvenih konzervativaca koji – čini mi se — iskaču i iz paštete, najradije hermetički zatvorili unutar četiri zida studija za snimanje.

Da ne bi sve ostalo na (sub)tekstovima electropop pjesama, pobrinula se Slađana Milošević. Miki, miki je izvrstan primjer homoerotskog video spota sa skoro golim, mišićavim i znojnim muškarcima koji vježbaju pored bazena, ali i zbog samog kraja spota na kojem dvojica muškaraca ostaju zajedno, sjedeći na kauču, gledaju se u oči i nazdravljaju, nakon što Slađana odlazi i ostavlja svog dečka/muža/ljubavnika s mišićavim Mikijem.

Nisu ovo usamljeni primjeri, niti izuzeci od pravila: pjesme Idola (Retko te viđam sa devojkama) i Prljavog kazališta (Neki dječaci), kao i izgled i scenski nastup Olivera Mandića nam govore da je na mainstream/državnim medijima bilo moguće čuti/vidjeti uratke koji se, pa čak i vrlo jasno i otvoreno, tiču alternativnih tema, konkretno homoseksualnosti.
Dakle, ponekad je dovoljno vratiti se tridesetak godina u prošlost, pogledati par muzičkih spotova i uvjeriti se da ona druga i strašnija vrsta mitologizacije prošlosti jednom sintagmom pokušava izbrisati pedere i lezbejke, a za ove koji sada žive, pošto ne može izbrisati, ima drugo oružje: govor mržnje, diskriminaciju i nasilje.

Od informacija do znanja, a onda ćemo dalje

Informisanost nije svakodnevno upijanje polurečenica koje iskaču na dnu TV ekrana ili religiozna posjeta internetskim portalima koji postavljaju seksističke članke tipa “Da li pametne žene mogu biti i lijepe?” i ekskluzivne vijesti upakovane u najprljaviji senzacionalizam. Ona zahtjeva i refleksiju, propitivanje informacija koje nam serviraju i onog što najčešće zagriženo reprodukuju iz dana u dan.

Mediji mogu postavljati prioritete. Pojedinci u tim medijima mogu određivati o čemu će društvo misliti i o čemu raspravljati, odnosno čemu neće biti mjesta u medijima, a onda samim tim niti u javnosti. Prema teoriji spirale šutnje, ljudi će šutjeti ako budu smatrali da se njihov pogled na pojedina pitanja razilazi s općim, prezentiranim kroz mainstream medije.
Sva sreća pa danas postoje alternativni mediji.

Još jedna sitna potvrda da se historija ponavlja i da je razvoj ljudskog društva prije nekakav kružni tok s hiljadu ulica koje se slijevaju/izlaze iz njega nego prava, jednosmjerna ulica, došla mi je ovih dana u vidu novog omiljenog prevoznog sredstva nekad kineskih radnika, a danas sarajevskih hipstera/ki. I dok su disciplinirani radnici i radnice teško imali izbora prije kineskog ekonomskog buma, hipsteri imaju, štagod ko (loše) mislio o njima. Doduše, to je izbor između revizora u tramvajima, trolejbusima i pješačenja s jedne strane — četrdesetogodišnji nouveaux riches koji sebi mogu priuštiti automobil, iz mog skromnog iskustva, ionako ne žele da nose nanine naočale u kombinaciji s retro svilenom cvjetnom haljinom – i predanog pedalanja, koje vas na krajnju destinaciju može dovesti zadihane i oznojene, ali i proizvesti nalet endorfina ako ste vozili „bez ruku“ prilično sličan onome koji proizvodi aktivnost za koju vam ti ekstremiteti uobičajeno trebaju. Govorim, naravno, o uživanju u čokoladi.

Generički crni bicikl se prije par godina mogao vidjeti samo na ulicama istinski postindustrijskih gradova (nekad bilo industrije, sad je nema), osiromašenih rudama koje su eksploatisane i ljudima koji su otišli tamo gdje barem ima više nade. I dok se, čini mi se, većina ljuti na hipstersko poziranje, mislim da vrijedi razmisliti o posljedicama i uzrocima ovog „foliranja“. Ako i nisu u potpunosti osviješteni razlozi i rezultati ovakvog ponašanja, ne znači da nisu – pozitivni.

Zeleni/e, a nisu članovi/ce SDA
Iako većina hipstera ne gubi san zbog klimatskih promjena, oni koji voze bicikl svjesno ili nesvjesno smanjuju svoj karbonski otisak, koji predstavlja ukupnu količinu gasova sa efektom staklene bašte koju proizvodimo, koji bi — ako pretjeramo — mogao Zemlju pretvoriti u Veneru, na kojoj stvarni atmosferski uslovi imaju veze s mitološkom slikom ove boginje koliko i masturbiranje sa sljepilom. Ova analogija ipak nije toliko precizna: istina je da su obje veoma „vruće“; toliko da obični smrtnici/ce to ne mogu podnijeti.
Ovo je, naravno, worst case scenario, čija bi blaža verzija, prema predviđanjima onih koji/e se proučavanjem klime bave cijelog života, kao i onih koji su u protekla dva mjeseca izašli vani nekad oko 12 sati popodne, mogla da nas dočeka za kojih 50 godina.
Onima koji sad čitaju ovaj tekst (svih vas 8, you know who you are!) i koji odmahuju rukom i govore: „ko živ, ko mrtav“, poručujem da nisu ni Luj XV, niti njegova ljubavnica Madame de Pompadour pa da očekuju potop poslije svoje smrt. Ako i tad nisu uvjereni, neka skrolaju odmah do sljedećeg podnaslova.
Uostalom, hipsteri/ke neće sjesti na bilo kakav bicikl. Poželjno je da to bude primjerak koji datira između dva svjetska rata, da ga je vozio neko od članova porodice i da krije vrlo zanimljivu priču (koliko puta je zakrpljena zadnja guma, ko je sve slomio nos vozeći ga, itd), što nas dovodi do drugog nenamjernog efekta: recikliranja!

Fleksibilnost
Sa stopostotnom uvjerenošću mogu tvrditi da nam se svima desilo (bili mi hipsteri ili ne), da kasnimo negdje jer nam kasni autobus, tramvaj, voz, dvokolica, space shuttle… Ako ste navikli da privezujete bicikl za saobraćajne znakove, kapije i druga bicikla koja su već privezana za stogodišnje deblo eukaliptusa zbog hroničnog nedostatka onih stvarčica za koje se tradicionalno vežu bajkovi, onda ste sigurno dio manjine koja se pojavljuje na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme. Ne samo da tačno možete birati vrijeme u koje ćete krenuti i time bitno utjecati na to koliko vam dugo treba da stignete od tačke A do tačke B, već možete birati i rutu kojom se vozikate. Tako barem nikad nije dosadno. Loš popratni efekt jeste da vas sve to može podsjetiti koliko je monoton grad u kojem živite. No, dobro sad, nek mi neko pokaže mač koji nema dvije oštrice… ili ne.

Fitness, (s)he’s my witness
Ovaj razlog je upitan i, evo, već želim da čujem prigovore da nije baš toliko zdravo biciklirati u urbanim zonama: istovremeno udisati Eau de Smog i izlagati se opasnosti da vas pregazi suludi vozač koji se u po bijela dana trka glavnom ulicom. Tačno, ali pošto ionako svi udišemo tu savršenu atmosferu i hodamo trotoarima/improviziranim rally stazama (ponavljam, bili mi hipsteri ili ne), čini mi se da je dan bolje utrošen s arogantno-hipsterskim, ne-možete-mi-ništa osmijehom na licu unatoč ovim opasnostima, sve to with fun between your legs. True story: 30 minuta vožnje biciklom troši oko 250 kcal. Hipsteri/ke su mršavi s razlogom.

Jesam li zaboravila koji argument koji promoviše vožnju bicikla, a nonšalantno spominje hipstere/ke? Kako se zove ona „stvarčica za koju se tradicionalno vežu bajkovi“?
Pišite, odgovorite i komentarišite, darlingz!

Udruženje “Drugi ugao” poziva vas na Dane Stripa 2011. – dovodimo najbolje strip autorice u goste kako bi smo predstavili ženski strip na Balkanu (uključujući i promociju istoimene antologije stripa), predstavljamo 4. Izložbu bh. strip autora te najznačajnija strip izdanja bh. autora (a bilo ih je, itekako!).

Udruženje “Drugi ugao” oformio je tim nagrađivanih strip scenarista  i crtača koji su prethodno bili okupljeni kao neformalna družba “Stripopeka Inicijativa”. Prerastanjem u zvanično udruženje organizujemo Dane stripa kako bismo svima objavili da bavljenje stripom u Bosni i Hercegovini više nije samo naš hobi već i nešto na šta smo vrlo ponosni.

U subotu, 23. aprila, u 16:00 sati, u prostorijama Centra za kulturu Sarajevo, ul. Jelića 1, svečano ćemo otvoriti manifestaciju Dani stripa 2011 i 4. Izložbu bh. strip autora. Ovaj dopis ujedno služi i kao poziv da svojim prisustvom uveličate ovaj događaj.

Čast nam je ugostiti dvije autorice iz Hrvatske: Irenu Jukić Pranjić, strip autoricu koja u Sarajevo dolazi predstaviti bestseller antologiju “Ženski strip na Balkanu” te Helenu Klakočar Vukšić čiji je strip “Nemirno more” izdan u Srbiji, Sloveniji i Holandiji.

Autorice će, osim promocija svojih izdanja održati i otvorenu tribinu na temu “Ženski strip na Balkanu”. Tom prilikom će upoznati publiku sa pojmom “ženskog stripa” i u kojoj je mjeri drugačiji od onog crtanog od strane muškaraca, te, kroz otvoreni razgovor, razmijeniti iskustva sa domaćim strip autorima i autoricama.

Stripopeka je bila poznata po svojim izložbama bh. stripa i ovaj, četvrti put, u prostorijama Centra za kulturu Sarajevo, ul. Jelića 1, u periodu od 23. do 30. aprila, predstavit će publici preko 150 strip radova radova domaćih autora pristiglih na otvoreni konkurs. Godine našeg rada na bh. stripu isplatile su se jer ovaj put imamo mnogo kvalitetnije i duže strip radove za prikazati publici. Od radova već izgrađenih bh. autora poput Ines Dedović, Milorada Vicanovića, Enisa Čišića, Esmira Prlje i Filipa Andronika do onih čije vrijeme tek dolazi. U pričama od jedne ili čak deset stranica. Ako ste prošlih godina rezmišljali “nah, koga još zanima strip” ova izložba će vas uvjeriti da ne da ima autora koje zanima strip već da oni stvaraju itekako dobre stripove.

U sklopu promocija strip izdanja bh. autora predstavićemo drugi album apsolutnog hit stripa “Amnezija” naslovljenog “Porijeklo” autora Filipa Andronika, strip serijal “Amnezija mali” koji rade Emir Pašanović i Esmir Prlja, strip albume “Teatar noći” i “Priča o duhu” Maje Pavlovića i Amira Hadžića, knjigu “Obećano, učiti njemački kroz stripove” koja je nastala iz konkursa Goethe Instituta te strip bojanku “Ničiji Mačak” Elvisa Dolića.

Dani stripa 2011. organizovani su uz svesrdnu pomoć Fondacije Cure, Udruženja Urban, Goethe Instituta i Ambasade Sjedinjenih Američkih država u Bosni i Hercegovini.

U subotu, 5. februara u galeriji Boris Smoje u Sarajevu, s početkom u 20:00 časova biće promoviran novi broj vodiča za urbane spavače, književnog časopisa Kolaps. Ista promocija održaće se i u Mostaru, 12.2. u centru Abrašević. Autori tekstova u 10. izdanju Kolapsa su: Olja Savičević Ivančević, Predrag Lucić, Charles Simic, Aleksandar Stojković St, Antonija Novaković, Milena Marković, Niklas Bardeli, Zvonko Karanović, Feđa Šiširak, Ian Curtis, Mirko S. Božić, Marko Jovetić, Tess Gallagher, Faruk Šehić, Vuk Rodić, Marko Pogačar, Daniel Kovač, Igor Isakovski, Andreja Dugandžić, Denis Mikan, Miloš Živanović, Elvedin Nezirović, Danica Pavlović, Kathryn Hampton, Volly Tanner, Ryan Van Winkle, Slobodan Tišma, Marko Tomaš, Tanja Stupar Trifunović, Adnan Žetica, Danilo Stojić, Damir Pilić, Jovanka Uljarević, Goran Pajkić, Vladimir Arsenijević, Branka Vujanović, Leonard Cohen, Igor Banjac, Blaise Cendrars.

Kolaps je projekat Alternativnog Instituta koji je osnovan 2000. godine u Mostaru. Na stranici Kolaps.org stoji: “Pored zvanicnih izdanja i rada na organizaciji, clanovi A.I. najviše vremena i energije troše na samostalna umjetnicka ostvarenja (poezija, muzika, film, grafika), te rade na širenju pozitivne energije i misli gdje god kroce. Svoj rad prezentirali su na mnogobrojnim festivalima i hepeninzima širom Balkana, te ugostili umjetnike na festivalima održavanim u Mostaru.”

Na istoj web-stranici možete naći više informacija o samom Alternativnom Institutu, kao i o nekim dosadašnjim izdanjima Kolapsa, naručiti dosadašnja izdanja, pogledati slike sa proteklih dešavanja u organizaciji ovog kolektiva itd. Interesantan dio sajta predstavlja sekcija pod nazivom “slobodna”, u kojoj posjetioci mogu ostavii svoje tekstove koji će zatim biti objavljeni na sajtu direktno nakon snimanja, kompletno bez cenzure i uređivanja.

Ako je bog moj DJ, St. Andrä je moja crkva
Zaboravite Gradsku župnu crkvu, Stiegenkirche i Franjevačku crkvu: St. Andrä je prava stvar.

Natpis tik iznad glavnog ulaza u samu crkvu nije slučajni grafit načinjen nekad pred zoru. Niti je jedini. Slova ispisuju riječ Skepsis zelenom bojom koja simbolizira trijumf života nad smrću i zaustavljaju slučajne i namjerne prolaznike. Da li je taj trijumf — trijumf liberalnog kapitalizma koji prostore ispražnjenih crkava transformira u strip klubove, kancelarije, barove, bilo šta što odavno odmetnuto stado ponovo doziva na pašnjak ili trijumf skromnosti i priznanja da Crkva nema autorska prava na moral, sveobuhvatnu sliku svijeta — da smo nakon historije i svega viđenog i proživljenog zaslužili da sumnjamo, a da ne dobijemo po prstima? St. Andrä se nalazi u multietničkom dijelu Graza, a njen vanjski i unutrašnji izgled ocrtavaju njenu otvorenost, ne samo za ljude nego i za pitanja na koja vjerske knjige nerado ili nikako ne odgovaraju.

Bicikl
Pored tramvaja, glavno prevozno sredstvo svih generacija. Očigledno ih ima i previše jer sam vidjela par odbačenih na obali Mure. Ipak, bude vam toplije oko srca kad vidite na desetine biciklista kako pedalaju ulicama. Nadati se da to nije posljedica globalnog zagrijavanja.

Dvije hiljade treća
Te godine je Graz proglašen prijestolnicom evropske kulture.

Friendly alien
Drugo ime za Kunsthaus (Kuća umjetnosti). Muzej koji je zahvaljujući arhitektima Peteru Cooku i Colinu Fournieru postao simbol avangarde ovog grada, a najbolji pogled na njega je s mjesta bremenitog historijom — Schlossberga, s kojeg inače možete vidjeti cijeli Graz. Iako ga tako nazivaju, mene više podsjeća na dobroćudno stvorenje koje svojim pipcima (aka nozzles) crpi energiju iz termalnih izvora s dna okeana, a njegova BIX fasada tokom noći oživi poput fluorescentne lignje.

Gasse ili Strasse
Bez konsultacija s rječnikom, riješila sam misteriju razlike između dva tipa ulica. Prvi je neuporediv(n)o romantičniji, tajanstveniji i intimniji. Kroz Strasse obično jure automobili, tramvaji. I ljudi.

Harfa
Instrument kojeg sigurno ne očekujete vidjeti na ulici. Na uglu Spogasse i Färbergasse, pedesetogodišnja žena je trljala ruke da ih zagrije, a onda bi nastavljala svirati na čarobnom instrumentu. Sutradan već nije bila tu, a ja sam se i dalje pitala kako uopće iznosi nezgrapni instrument i ko joj pomaže u tome.

Jakominiplatz
Trg zbog kojeg sam često znala ostati gladna i s kojim imam love-hate relationship.  Koliko god da sam hodala centrom grada, uspijevala sam ga zaobići. Na ovom trgu se, jedan pored drugog, nalaze McDonalds i Subway. Definitivno crna tačka u mojoj prostornoj orijentaciji.

Krovovi
… Graza su pod zaštitom UNESCO-a.

Landhaus
Vijećnica na glavnom trgu koja svojom eklektičnom spoljašnjošću zna zadati glavobolju poznavaocima historije umjetnosti i arhitekture, a — poput krovova — pod zaštitom je UNESCO-a.

Mura
Rijeka koja protiče kroz Graz, pisalo bi u kakvom udžbeniku geografije, na kojoj ispod Hauptbrückea djevojke surfaju usred zime. Na daskama.

Nedjelja
Ništa i niko ne radi. Čak ni snijeg ne pada.

Otok na Muri
Organska arhitektonska struktura nasred rijeke u koju se moze zabiti nepažljivi surfer/ka, a onda i proklinjati Vito Acconcija koji je dizajnirao ovaj inovativni otok/most u obliku školjki koje se spajaju. Nekima liči i na ribu; sto ljudi, osamdeset osam mišljenja. Izgrađen je 2003. godine. Na ovom otoku se nalaze café, igraonica za djecu i amfiteatar.

Pivo
Naopaka kakva jesam, Glühwein i poznato štajersko bijelo vino nisam probala, ali jesam pivo: zanemarite piva čije reklame vidite na svakom ćošku i počastite se Wieselburgerom.

Studenti
Komada: 40 000 na 4 univerziteta. Tokom božićnih i novogodišnjih praznika, studenti iz Graza odlaze domovima da bi ih proveli kako tradicija i navika nalažu — sa starim prijateljima i porodicom. Odlaze nazad u Njemačku, Hrvatsku, Italiju, Bosnu i Hercegovinu… Priča se da studenti iz Španije prave najluđe zabave. Umjesto oduzimanja u klubovima poput Postgaragea, preostaje vam da, za vrijeme praznika, uživate u malim stvarima koje se kriju po čitavom gradu: od muzeja, koji su zapravo veliki — u svakom smislu te riječi — do skrivenih dvorišta. A i bolje je tako: piti i partijati sasvim solidno možete i u BiH. S pravim ljudima, naravno.

Ukusi i mirisi
Ispostavilo se da “mješavina najrazličitijih mirisa”, kako to lijepo stoji u gradskom vodiču, nije nikakva mješavina: kao kakvu trudnicu kroz cijeli grad me pratio miris ulja za prženje. Svi oni koji vole kobasice i pohovano meso bilo koje vrste, ovdje su definitivno na svome. Od Hauptplatza na kojem ih prodaju na štandovima do restorana pored benzinskih pumpi u predgrađu — svuda se mogu naći. Moje pesketarijansko nepce i preporuka prijateljice me odvedoše u Koko restoran s azijskom hranom u kojem možete birati izmedju kornukopijskog all you can eat buffeta i mongolskog roštilja. Ili jednostavno i pametno, uzmete oboje.

Vrt, botanički
Radi samo do 14:00, pa sam — zahvaljujući svom bioritmu — prokockala šansu da vidim kako izgleda njegova unutrašnjost, kao i priliku da vidim biljku koja cvjeta samo jednom u 40 godina…

Zima
… koja se teže podnosi od bosanske je dodatni razlog zbog kojeg prijestolnicu evropske kulture 2003. godine trebate posjetiti u kasno proljeće ili tokom ljeta. Doduše, teško da biste ljeti mogli doživjeti gotičku atmosferu bez magle koja obavija svjetiljke na vrhu Schlossberga (prema Guinnessu, najjača utvrda svih vremena), krije utvare i prijeti da  će se uvući kroz kožu i meso do kostiju kad otkuca ponoć na Uhrturmu. Vampiri, krv, seks, misterija, strah — niz podražaja i misli iz kojih vas prene prestanak cirkulacije u rukama jer ste bili dovoljno glupi i tašti da ne ponesete prijeko potrebne rukavice.

Američki plakari zauzmu cijeli zid. U njima je odjeća koja miriše na najskuplji omekšivač, nema ništa neočekivano ispod pamučnih majica poslaganih po bojama, godišnjim dobima, abecedi, temperaturi pranja… osim BDSM opreme. Ove savršeno organizirane police i ofingeri su vjerovatno vidjeli više akcije i pornografije nego sedamnaestogodišnji tinejdžer, a bogami i tinejdžerka s flat rate internet konekcijom. Najzanimljiviji ormari, kao i ljudi, ne pokazuju sve na prvu.

Ugradbeni, za dnevni boravak, samostojeći, po mjeri, kutni, klizni — koliko ormara, toliko i ljudi, neko bi rekao. Cijela priča o ljudima i ormarima bi ostala vrlo jednostavna da se u ovoj zemlji ne dešava čudan fenomen: neki, naime, uđu u ormar da dohvate haljinu sa šljokicama ili kravatu – ostanu tamo. Tvrde da im je udobno smještenima između četiri police u fetus položaju, tu mogu da rade šta žele, ma šta ih ionako ljudi moraju gledati, imaju oni dovoljno svojih briga, valja im živjeti, pa kako je samo penzionerima… Kažu da ih ne interesuje šta se dešava u svijetu jer im je njihov mikrokosmos i više nego dovoljan. Ne bi škodila naučna studija koja rasvjetljava kako neko može da radi šta hoće u skučenom prostoru, zašto su ovi odgovori svi odreda klišei i zašto ti ljudi uopće imaju potrebu da se pravdaju, ali nje nema ni za lijeka. Bukvalno. Dotad, evo par komentara …
–Ljudi gledaju. Zato i imaju oči. Gledali su 528. godine p.n.e, gledat će i sutra. Who the hell cares?
–Fetus položaj je za fetuse.
–Penzionerima je dobro, oni su živjeli svoj život, a sad imaju i prednost u vozilima javnog prevoza. Znaju se oni brinuti o sebi i žaliti – poslušajte bilo koju radijsku emisiju s javljanjem uživo i znat ćete o čemu govorim.
–Jebo vas vaš mikrokosmos, a i vi njega.

Na kraju, moram priznati da neko u ormaru završi i protiv svoje volje. Raja se napije, pa nema pametnijeg posla nego da zbija neslane šale.
Wear yourselves out, ako niste dosad, darlingz. Sretna Nova godina!

Širokopojasna Internet konekcija. Prvo što mi je palo na pamet kada sam se nakon nekoliko godina uzdigao u redove sretnih korisnika brze konekcije bez ograničenja downloada bilo je – sada ću, jednu po jednu, kompletirati digitalne kolekcije najdražih bendova. Priznajem, služio sam se i nelegalnim sredstvima nabavke muzičkih uradaka, ali u većini slučajeva posjedujem fizičke primjerke istih izdanja, tako da ćemo preći preko toga. I dok je takvo kolekcionarstvo u neku ruku i prihvatljivo ukoliko ste preslušali sve navedene albume, singlove, kompilacije, bezbroj puta ih premotavajući na kasetofonu ili pomjerajući iglu na gramofonu, negativna strana se realizira kada shvatite da klik za klikom na vaš hard disk pristižu izdanja koja poslušate dva ili tri puta, prelazeći na slijedeći download, bez da uopšte i približno pažljivo slušate ono što ste skinuli. Na stranu to što je skidanje sa raznih torrent servisa ili blogova ilegalno jer se de facto radi o piratstvu te se direktno finansijski šteti izvođačima odnosno izdavačkim kućama, na stranu i to što je pojavom Interneta došlo do ogromnog porasta nekvalitetnih muzičara koji su skontali da se na mrežu može plasirati bilo šta, ono što je zabrinjavajuće je to da ovakva praksa dovodi do upravo takvog površnog preslušavanja muzike, jer znamo da ako nam se nešto što čujemo ne svidi jednostavno možemo downloadovati nešto drugo. Površno preslušavanje muzike dovodi do toga da se nedovoljno vrednuje umjetnički rad, a ujedno stvara od slušoca nezainteresiranog konzumenta tonova koji će teško doći do kritičkog stava o muzici koji bi bio zasnovan na njegovoj relevantnosti uslijed dugotrajnog slušanja slične muzike. Slušaoc tako postaje samo potrošač koji sluša na pola uha, potrošač koji se ne mora nužno družiti sa ljudima sličnog muzičkog interesa — za to mu na raspolaganju stoje razni forumi i socijalne mreže; ne mora sa prijateljima razmjenjivati muziku u nadi da će naći bend sličan onome koji mu se svidio — za to postoje servisi kao što je last.fm i slični. Problem plasiranja nekontrolisanog sadržaja također je iznjedrio ogroman broj osoba koje bi željele da pod svaku cijenu njihov muzički ukus bude prihvaćen kao opće mjerilo, rezultirajući nizom kritičara koji se u udobnosti anonimnog pisanja na forumima ili blogovima, uglavnom maliciozno, a ujedno najčešće i neargumentirano, osvrću na muzička izdanja, muzičare, umjetnike u globalu, pitanje (ne)komercijalnosti i slično.

Nije to bilo tako davno kada sam lično novu muziku (ne nužno i nova izdanja, do toga je bilo jako teško doći) preslušavao sa presnimljenih sony ili TDK 60 ili 90-minutih kaseta, koje sam dobijao od prijatelja koje je interesovala slična muzika kao mene samog. Nije se često radilo ni o klasičnim albumima, jer je prijatelj kasetu dobio od drugog prijatelja, čiji je brat presnimio preko nje još nekoliko pjesama da se popuni praznina na traci, pa tako nikad nismo bili posve sigurni da li preslušavamo upravo to izdanje koje mislimo da preslušavamo. Ono što je bilo drugačije jeste to da nam je svaka nova ploča, kaseta, pa kasnije i CD, puno značila. Razgovarali smo o pjesmama, o muzici, ali ne na forumima ili socijalnim mrežama, nego uz kafu ili pivo, mijenjali smo novu muziku ili vlastite mikstejpove, ali ne preko P2P ili file hosting servisa, nego iz ruke u ruku. Saznavali smo za nove bendove, ali ne putem myspace-a, bandcampa ili soundclouda nego preporukom starijih, ili iz fanzina. VHS kasete su bile jedini izvor video sadržaja koncerata ili spotova. Muzika je bila manje depersonalizirana. Muzika nije predstavljala samo niz binarnih nula i jedinica na memoriji računara.

I danas, drugačiji je osjećaj, uz svo poštovanje i zahvalu mp3-u, flac-u, ogg-u, streamingu i brzim konekcijama, zavući se među kartonske kutije i iskopati fizičke nosače zvuke kao relikvije nekog bezbrižnijeg, prošlog vremena, ako ne suštinski, onda sentimentalno drugačije. Nakon što pod prstom osjetim „play“ na kasetofonu, a ne tipku miša, znam da ću zaista – slušati muziku.

Takvi bendovi, barem je takav bio taj svojevrsni ritual inicijacije u carstvo rokenrola nekad, ne tako davno redom su počinjali svoje „karijere“ u garažama, kao mjestima na kojima su uvježbavali tehničko umijeće sviranja određenog instrumenta, kreativno radili na stvaranju svoje muzike i poduzimali ostale radnje, kolektivno, kao bend. Tehnički gledano, ni danas se ništa drastično nije promijenilo. Ukoliko vam roditelji nisu tajkuni pa nemate love da iznajmljujete profesionalne studije za probe, vjerovatno je jedina opcija garaža, podrum ili neko slično mjesto.

Ono što se jeste izmijenilo je pristup samoj muzici, odnosno možda bolje rečeno – ambicije i razlozi bavljenja istom. Dok je prije samo nekoliko godina nastup u lokalnom klubu ili bircu bio prosječan nivo uspjeha benda, a oni koji su uspjeli angažirati nastupe van svog grada smatrani već naprednijom formacijom, danas je nastup na „Ratu bendova“ pokušaj da se iz garaže stupi direktno pod reflektore velikog stejdža, pred „stručni“ žiri koji potom ocjenjuje razne aspekte nastupa – imidž (!), svirku itd.. Muzika koja se prezentira na tom eventu je u 99% slučajeva tezgaroška, sviraju se „obrade“ velikih bendova, pri čemu je kreativnost u potpunosti potisnuta iz performansa, a u fokus dolaze košulje, kožne jakne, frizure … U ambijentu kakvog stvara ovaj show, mladim muzičarima nameću se vrijednosti kapitalističkog svjetonazora kao jedine ispravne čak i u domenu muzike – nije bitno kako ćeš se osjećati dok sviraš muziku koju voliš, nije bitno da li tematski muzikom daješ lični „stejtment“ o određenom pitanju, nije bitno druženje, zabava i u krajnjoj liniji, nije bitna ni muzika. Ono što je bitno jeste kakav dojam ostavljaš na potrošača i koliko uspješno ćeš na taj način prodati svoj nastup. Dvostruko determinirano, s jedne strane bend se određuje kao puki proizvođač „zvuka“ koji po određenoj formuli (definiranoj od strane pomenutog „stručnog“ žirija) tupoglavoj masi konzumenata, odnosno publici, prodaje svoj rad. Od principa po kojem bend treba prvo lokalno uspjeti zainteresirati ciljanu publiku, raju, pa dalje „leveliranjem“, a prvenstveno druženjem sa istomišljenicima iz drugih mjesta obezbijediti nastupe van svog grada, bendovi su dovedeni pred princip instant-slave, po receptu modernog percipiranja života: instant kafa, instant hrana, instant rokenrol. Od kasetaša kojim će se snimiti prve probe u DIY aranžmanu (u garaži, naravno), preko traženja nezavisnih etiketa sa distribucijama po svirkama, do nagrada u vidu profesionalnog snimanja u londonskim muzičkim studijima, a opet po recepturi prema kojoj bend kao muzičari daju žiriju i masi ono što ovi žele vidjeti, pa ukoliko je profitabilno – evo vam nagrada, snimajte profesionalno. Nema to veze sa dobrohotstvom medijskih kuća koje su organizatori ovih manifestacija, radi se isključivo o rentabilnosti prvenstveno emisija, a zatim i mogućnosti novčanog iskorištavanja dječurlije kojoj je, eto, jedini cilj svirati muziku. Uz krajnje bezobraznu marginalizaciju integriteta benda i ličnosti ljudi koji su u njemu, bendovi se danas dovode do forme koja zadovoljava. Nakon što je postignuta ta forma, ona nastavlja egzistirati ne više kao bend, vokalno-instrumentalni sastav, nego kao projekat, subjekat, cjelina koja se može iskoristiti.

Međutim, ono što najviše zaprepaštava nije ovakvo postupanje medijskih kuća, radi se o njihovom modusu operandi zahvaljujući kojem i opstaju, naprotiv, frapantno je pristajanje mladih ljudi koji bi po definiciji trebali biti naprednih svjetonazora na ovakvo iskorištavanje. Veliki stejdževi, brojni fanovi, mogućnost profesionalnog snimka i distribucije istog, sve to primamljivo zvuči, ali gdje je nestala ona iskrena nevinost u prvim koracima muzičkog života? Odgovor je u tome što se ovakvi obrasci ponašanja nameću u svim sferama života – brzo i efikasno ostvariti zacrtani cilj. Krajnja posljedica je postojanje hrpe tezgaroških bendova čiji je maksimalni autorski domet plagiranje tri-četiri rifa i pisanje nebuloznog teksta koji je sam sebi svrha, da se eto ima i vlastita pjesma, i laktanje, guranje i prelaženje preko drugih da bi se ostvario pomenuti zacrtani cilj. Nazovite me staromodnim, ali ja smatram da u nečem uzvišenom kao što je muzika natjecanje ovakve vrste ne treba da postoji. Kompeticija je profana, i uvijek u krajnjoj liniji vodi do postizanja uspjeha na račun drugog. Pogotovo ako su kriteriji tako pogrešno postavljeni kao što je ovdje slučaj. Sve to dovodi do blijeđenja iskrenog garažnog pristupa muzici, pa je odgovor na pitanje sa početka teksta jasan: nestali su u mašineriji „ratbendovštine“, u kojoj po zakonitostima tržišta jači jede slabijeg, a istovremeno uzročno-posljedično je nestala i sva ljepota pripadanja jednoj sceni u kojoj se pojedinci poštuju zbog nekih drugih stvari, ali definitivno ne zbog frizure i stajlinga. Jasno je da treba izbjegavati dramatiku, još uvijek postoje bendovi kojima nije najbitnije uspjeti na nekom televizijskom showu, ali sama egzistencija ovakve vrste showa predstavlja pitanje o kome treba razmisliti, jasno ga definirati i ograditi od subkulture koja je puno više od blještavila i licemjerja „Rata bendova“ i sličnih proizvoda masovne kulture spektakla.

Kada su fanzini ili webzini u pitanju, scenario je vrlo često istovrstan kod većine pokrenutih: krene se sa puno elana, dobre volje i dobrih ideja, onda to traje određeno vrijeme nakon čega se postepeno smanjuje elan, ideja je sve manje, a autori gube volju za radom, okreću se novim projektima i fanzin tada faktički već prestaje egzistirati. Kratkotrajnost fan/webzina tako je nažalost u međuvremenu postala skoro pa pravilo, osim u nekoliko iznimnih slučajeva. Takav slučaj je i webzin pod nazivom Helly Cherry.

Helly Cherry je pokrenut u maju 2003. godine, što nas kratkom računicom dovodi do zaključka da je u maju 2010. godine proslavio svoj 7. rođendan, i to na najbolji mogući način — jubilarnim 100. izdanjem. Bilo je govorkanja da će HC prestati sa radom, međutim to se nije desilo, na veliku radost (malo)brojne ekipe koja još uvijek uživa u čitanju kvalitetnih tekstova, stripova, recenzija i intervjua vezanih za aunderground kulturu u najširem smislu riječi. Naprotiv, desila se bitna promjena, pa sada Helly Cherry objavljuje novosti na svakodnevnoj bazi. S početka svog djelovanja, HC je postojao u formi portala, da bi se kasnije pretvorio u webzin, a razne promjene su bile konstanta u njegovom radu, u zavisnosti od interesovanja ljudi koji rade na njemu. Počevši kao muzički webzin, vremenom je otvorio svoj virtuelni prostor i za rubrike koje se bave stripom, filmom, fotografijom, književnošću …

Veliki broj ljudi defilirao je kroz zin u toku ovih godina, ali red bi bio spomenuti Tamaru, Gorana, Branka, Ivanu, Peđu, Iliju, Mihajla, Predraga i Nenada kao okosnicu redakcije koja aktivno radi na svakom broju. Pored webzina, ekipa se bavi i drugim aktivnostima, pisanjem, muzikom, filmom, izdavaštvom i sl.

Jedan od rijetkih zaista kvalitetnih i kvantitetnih webzina, Helly Cherry zaslužuje bitno mjesto na fanzinaškom nebu naših prostora. Provjerite o čemu se radi na adresi www.hellycherry.co.nr

Kada se spominje Helly Cherry, neizbježno je spomenuti i projekat pod nazivom Third I. Third I nastao je augusta 2006. godine kao rezultat kreativnog clasha Nenada Popovića i Predraga Živanovića, a radi se o projektu koji donosi industrial, noise, dark ambient, drone i ostale uvrnute zvukove. Ti zvuci su uglavnom rezultat tijesne saradnje ljudi i mašina, a iako sviraju neki instrument, uglavnom ga ne sviraju na klasičan način. Generalno govoreći, jedan otvoren i neobičan pristup muzici. Neki to zovu i anti-muzikom. THIRD I to jednostavno zovu provokacijom, audio terorom ili „mahanjem srednjim prstom ispred nosa“.

Od 2008. nastupaju i uživo i kako je cijela priča u potpunosti otvorena za nove i drugačije ljude, na koncertima im se obično pridruži neko od prijatelja ili neko iz publike bez obzira na sviračko (ne)znanje i (ne)iskustvo. Uživo mogu zvučati kao prijatno ambijentalno, gotovo snoliko iskustvo, nekad je to iskustvo košmarno i maglovito poput onih iz filmova Dejvida Linča. Nerijetko se koncerti pretvaraju u totalno noise „divljanje“, i još uvek čekaju koncert koji će se završiti isključivanjem struje. U stvari, pravo je čudo da se to što rade nekome uopšte dopada pa su do sada svirali i po više puta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Niškoj Banji, Ćupriji,…

THIRD I iza sebe već ima veliki broj izdanja. Izdaju za Slušaj Najglasnije (Hrvatska), Circumanalis Records (Hrvatska), Zvukovinu (BiH), STS (Australija), Kaos Ex Machina (Poljska), Dead Knife (Kanada), Mind Noise Disintegration (Rusija)… Bez obzira na CD varijante poslije izvjesnog vremena u dogovoru sa izdavačem svoja izdanja ponude u free download varijanti koja uz standardan omot često sadrže stripove, video fajlove i sličan multimedijalan sadržaj. I skoro sva izdanja možete skinuti sa njihovih stranica, koje možete pronaći na adresi: thirdinoise.blogspot.com

Također, posjetite i njihov myspace profil, a možete ih kontaktirati i na nezaobilaznom facebooku.

Iluzije Slobode #2 se prostire na preko 100 stranica, tu je veliki broj intervjua i razgovora npr. sa The Blood, Trulom Koalicijom, Wasted Youth, prisutne su recenzije hc/punk bendova iz “egzotičnih” zemalja kao npr. Južnoafričke Republike, Kosta Rike i sl. A nije sve ni u muzici, pa tako ovaj put možete pročitati i predstavljanje određenih umjetnika, recepte, i još mnogo mnogo toga. Fanzin je, posmatran sa sadržajnog aspekta, pun pogodak. Treba napomenuti i to da se štampa na recikliranom papiru i eko-friendly je, a da to nije puko poziranje pokazuje i jako dobar izvještaj sa summita Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama koji je održan u Kopenhagenu. Ako želite naručiti svoj primjerak pošaljite mail na maxfonpunkerska@yahoo.com, cijena koja je zaista simbolična iznosi samo 60 dinara, što bi bilo nešto malo više od 1 (jedne!) konvertibilne marke.

Mehmed je rođen u Čapljini 1977. godine, a autor je knjige pjesama “Čekajući mesara” objavljene 2002. godine, te koautor knjiga “Film” (2001.), “Tri puta trideset i tri jednako” (2000.) i “L Amore Al Primo Binocolo” (1999.). Također je sastavio i preveo izbor pjesama i poezije Leonarda Cohema koji je objavljen u knjizi “Moj život u umjetnosti” u izdanju Alternativnog instituta iz Mostara, 2003. godine. Mehmed je objavljivao poeziju u mnogobrojnim časopisima za književnost na više kontinenata, koja je prevođena na poljski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski jezik. Također je i jedan od pokretača i urednika časopisa “Kolaps”. Za sebe autobiografski kaže da je u petom razredu osnovne škole zavolio rock’n’roll pedesetih i zaljubio se u godinu dana mlađu djevojčicu, te da je namjeravao postati slikar a završio objavljujući pjesme.

Soundtrack knjige:

Leonard Cohen’s Marvellous Woman [Spoken Cut]
Bob Dylan — Ballad Of A Thin Man
Iron and Wine/Calexico — Burn That Broken Bed
Elvis Presley — Fever
Kiss My Jazz – Tropic Of Cancer
R.E.M. – First We Take Manhattan
dEUS — hotellounge
Morrissey — Suedehead
Stuart A. Staples & Lhasa — That Leaving Feeling
Joe Strummer & The Mescaleros — Mondo Bongo
Grinderman — When My Love Comes Down
Zita Swoon — Hot Hotter Hottest
Nina Simone — Wild is the Wind [Live]
Pixies – Cactus
Morphine – The Night
Mara — Noći su dani moji
Calexico — All Systems Red
Johnny Cash — Hurt
Tindersticks — Before You Close Your Eyes
Nick Cave and The Bad Seeds — Idiot Prayer
Chet Baker — My Funny Valentine [The Last Concert]