Abel Tesfaye, poznatiji pod umjetničkim imenom The Weekend, nakon što je proveo određeno vrijeme uploadujući svoje pjesme na youtube, sredinom marta tekuće godine objavio je svoj prvi mixtape pod nazivom House Of Balloons. Dotični mixtape podigao je popriličnu količinu prašine, određeni veliki igrači na nezavisnoj muzičkoj medijskoj sceni, ali i solidan broj mainstream muzičkih medija nisu štedili riječi hvale za ovo izdanje. Spominjale su se i kvalifikacije kao što su “album godine” i slično. Nakon par mjeseci, ponovo je tu …

Thursday je drugi dio trilogijskog plana koji se ogleda u izdavanju tri mixtape-a, od kojih je prvi već spomenuti House Of Balloons, a završni dio bi prema najavama trebao uslijediti krajem godine pod nazivom Echoes of Silence. Nakon što iz skoro svih kredibilnijih izvora informacija čujete ispjevane milozvučne hvalospjeve za neki album, teško je očekivati da će ga naslijednik prestići. U ovom slučaju, prestizanje bi bila pogrešna predstava. Možda je realnije reći da je Thursday naslijednik House of Balloonsa, s tim da se ovaj mixtape ne nastavlja kategorično na prvi, ali svojim ukupnim dojmom otkriva da se radi o smislenom konceptu. Nije isto, ali ni pod svaku cijenu drugačije. Na prve tri pjesme sa albuma, slika koju je Weekend ocrtao na prethodnom mixtapeu se preslikava u svakom detalju, sve sa melanholičnim downtempo melodijama i postvikendovskim come-down osjećajem koji je portretiran i na samom omotu. Ono što ovaj mixtape također uspjeva jeste i zadržati izvan-kontekstualan pristup žanrovskom definiranju. U svakom slučaju je, barem vokalno, r’n’b zvijezda vodilja, ali taj dojam blijedi ako se poslušaju rješenja muzičkog koncepta kojeg se ne bi postidili ni vodeći post-dubstep i ambiental producenti. The Zone je jedan od momenata u kojima se jasno nazire potencijal koji stoji iza ovakvog pristupa. Na sredini albuma otkriva se distorziraniji i energičniji bljesak Weekndovog muziciranja koji umnogome odvaja ovaj mixtape od prethodnog, prvenstveno na traci The Birds Part 1, na kojoj Abelovom glasu društvo prave ritam koračnice i električna gitara negdje u pozadini, da bi se na kraju pjesme atmosfera koja je počela poprimati oblike krešenda albuma ponovo vratila u tok svijesti koji je prisutan od početka. U sličnom obliku se javlja i drugi dio pjesme, tj. The Birds Part 2. Gone počinje sa ksilofonskim synth uvodom, i u toku svog trajanja od 8 minuta i 6 sekundi pretvara se u toplu, naizgled amorfnu cjelinu melodije, ritma i vokala, a slijedeća Rolling Stone je potvrda da se Weekend na ovom mixtapeu dobrim dijelom oslonio na zvuk gitare. Razlaganje melanholičnih akorda je lajtmotiv cijele pjesme koje se tek na kraju pomalo mijenja distorzijom, na nekoliko sekundi, a kao epilog slijedi ugodna Heaven or Las Vegas, možda i kao najava za treći, završni mixtape.

Istini za volju, treba biti potpuno iskren pa reći da Thursday kao individualno izdvojen “album” nije bolje ostvarenje od House Of Balloonsa, ali je istovremeno cjelina za sebe koju mirne savjesti možemo preporučiti svakome. Za kompletniji dojam potrebno je preslušati i prvi mixtape, jer se zvučna naracija sa njega nastavlja u punom obimu i na Thursdayu. Naracija čiji bi literarni ekvivalent bio postmodernom društvenom zbiljom rezignirani Yeats koji stvara nakon cjelonoćnog izlaska ispunjenog drogama, alkoholom, seksom i prazninom koja neumitno slijedi. Dodajte tome i činjenicu da je i ovaj mixtape besplatan, i imate validan razlog da vam Thursday bude među must-have prioritetima.

Spisak pjesama:
01. Lonely Star
02. Life Of The party
03. Thursday
04. The Zone
05. The Birds part 1
06. The Birds Part 2
07. Gone
08. Rolling Stone
09. Heaven or Las Vegas

Dužina trajanja: 50’16″

The Weekend website

S vremena na vrijeme pojavi se album koji vraća nadu u kvalitetnu muziku. To je slučaj i sa albumom Eye Contact benda Gang Gang Dance. Dobro, možda ova uvodna rečenica zvuči pomalo pretenciozno, ali se zaista radi o izuzetnom muzičkom ostvarenju. Gang Gang Dance dolaze iz Manhattana, i muzika koju stvaraju može se opisati kao eksperimentalni avangardni indie-synth-electroclash. Zanimljiva fuzija u svakom slučaju. Neobično za otvaranje albuma, prva traka traje skoro dvanaest minuta, i unatoč tome što će pomisao na “dugometražnu” uvodnu numeru odbiti pojedine, svaki sekund ove stvari, u kojoj se isprepliću zvukovi sintisajzera i klavira sa ugodnim perkusijama, vrijedan je slušanja. Radi se o eksperimentalnom zvuku koji je do te mjere privlačan da ćete vjerovatno već na prvo slušanje ove pjesme poželjeti da čujete šta to ovaj bend još ima za reći. A da itekako ima, postaće očigledno nakon, ili u toku preslušavanja albuma Eye Contact.

Uvodnu špicu oličenu u već pomenutoj “Glass Jar” slijedi prvi od tri interludijuma, zanimljivo nazvanih “∞”, “∞ ∞” i “∞ ∞ ∞”. Nakon što provedete minutu i tri sekunde slušajući vokalnu izvedbu koja asocira na francuske pjevače šansone popraćenu zanimljivim pozadinskim atmosferičnim padovima, dočekat će vas “Adult Goth”, odlična melodična stvar na kojoj vokal Lizzi Bougatsos dolazi prvi put do izražaja u svom punom sjaju. Slijede je “Chinese High” uz koju samo fali vizualizacija geiše koja pleše da doživljaj bude potpun, i centralna tačka, pjesma “Mindkilla”. Na ovoj numeri album dostiže svoj vrhunac i definitivno se radi o najboljoj stvari na albumu. Sjajnu ritmičku strukturu prati dašak synth-avant-popa realiziran kroz melodijske slojeve različitih zvukova sintisajzera i izrazito zarazan Lizziin vokal. Nakon ove vesele i rasplesane numere vrijeme je za još jedan predah, drugi po redu označen sa dva znaka beskonačnosti, na koji se nastavlja “Romance Layers” na kojem gostuje Alexis Taylor (Hot Chip) i koja je, iako također zanimljiva pjesma, uniformnija od svih ostalih stvari na albumu. Do kraja albuma nas vode “Sacer”, pomalo monotona i atmosferski downtempo stvar. Pjesma je posvećena prijatelju benda, umjetniku Dash Snow, koji je umro od predoziranja 2009. godine. To nije jedina stvar koja ostvaruje reminescencije sa privatnim životom članova benda i daje albumu snažan personalni pečat — uvodna “Glass Jar” je omaž preminulom članu Gang Gang Dancea Nathanu Maddoxu. Nakon “Sacer” dolaze i tri znaka beskonačnosti, a poslije trećeg odmora i posljednja numera, “Thru and “Thru” sa snažnim orijentalnim vajbom, koji zaključuje 47 minuta i 48 sekundi odličnog muziciranja. Tako u deset stvari Gang Gang Dance uspijeva ostvariti ono što pojedini bendovi sličnog usmjerenja ne realiziraju ni na deset albuma: zvučati eksperimentalno ali bez lažne isforsirane ekscentričnosti, dovoljno slušljivo a istovremeno dovoljno inteligentno da ovaj album zavrijedi kvalifikaciju jednog od najinteresantnijih ove godine. Album na kojem, kako sami kažu u jednom intervjuu, zvuče kao da gledaju u slušaoca širom otvorenih očiju, u suprotnosti sa prethodnim nastojanjima ovog benda da stvaraju muziku uz koju ćete zatvoriti oči i odlutati.

Eye Contact je cjelina, koja se slobodno može doživjeti kao jedan dugi set pjesama koje se nadovezuju jedna na drugu, a u kojima se ponekad tek naslućuju, a ponekad su očigledni, elementi orijentalne muzike, britanskog elektronskog podzemlja, afričkih ritmova, futurističkog avangardnog synth-popa i ostalih egzotičnih općih mjesta svjetskog muzičkog kolaža. Pri tome Gang Gang Dance na ovom albumu niti u jednom momentu ne pretjeruje. Sve je na svom mjestu, od prve do zadnje numere. Ovo je jedan u potpunosti uspješno realiziran album. Ako budemo dovoljno sretni i pametni da svojim nasljednicima ostavimo mogućnost da za nekih stotinjak godina u školama uče o postmodernom izrazu muzike sa početka 21. stoljeća, Eye Contact bi trebao biti obavezna literatura.

Spisak pjesama:
01. Glass Jar
02. ∞
03. Adult Goth
04. Chinese High
05. MindKilla
06. ∞ ∞
07. Romance Layers
08. Sacer
09. ∞ ∞ ∞
10. Thru and Thru

Ukupno trajanje: 47:48
Izdavač: 4AD

Gdje krenuti? I prije zvaničnog izlaska albuma, predstavljen je singl koji mi je zvučao u najmanju ruku čudno, neobičnog zvuka u odnosu na dosadašnji KKN-ovski šmek. Radilo se nešto o kafanama i rokenrolu, pa sam pomislio dobro, ne treba na osnovu jednog singla cijeniti kompletan predstojeći album. Ispostavilo se da je skepsa bila opravdana. Dakle na taj način se otvara album. Kasnije ću shvatiti da je taj singl u stvari možda i jedan od boljih momenata na cijelom albumu. Na slijedećoj pjesmi pod nazivom “Tajna letenja” nastavlja se tendencija gitarizacije zvuka. Sad, da ne bude zabune, u redu je naglasiti neki instrument u zvuku benda. Međutim, ono što je KKN uspio sa ovim fenomenom prenaglašenog eksperimentisanja sa wah-wahom, overdriveom i višeslojnim gitarama jeste da su postigli da zvuče kao prosječan indie-rock bend, bez ikakvog potcjenjivačkog tona u ovoj konstataciji vezano za žanrovske odrednice. Jednostavno, žanrovsko uklapanje nije ono na šta smo navikli od KKN-a. Gitare su bukvalno pojele i ritam, i Oliverovu karakterističnu vokalnu izvedbu, i sve ostalo. Skoro jedina stvar koja se čuje je gitara. Slijedeća stvar se po tom pitanju doslovno nastavlja na prethodnu, iako je možda aranžmanski donekle interesantnija.
U “Divnim danima” opet se spominju kafane, ne znam po kojem osnovu su KKN-ovci prepoznali ovaj fenomen balkanskog načina da se provede slobodno vrijeme kao vrijedan tematiziranja, no ostavimo to po strani. Opet nekoliko slojeva gitara, opet wah-wah, pa malo distorzije, opet otklon na onome što kritičari vole nazivati “čvršćim” zvukom. Ali vrhunac tek slijedi, a ostvaruje se sa slijedećom pjesmom, pod nazivom “Pašću u svest”. Ova pjesma zahtjeva dodatnu elaboraciju, pa da ukratko objasnim o čemu se radi. Na prvo slušanje pomislio sam na komparaciju, koju sam kasnije skoro identičnu pročitao na jednom forumu. Evo o čemu se radi: Znate ko su Partibrejkerski, jel’ tako? Sad zamislite Caneta, vokala Partibrejkersa, kako se nagutao nezavidne količine helijuma i nekih medikamenata koji dovode do euforičnog stanja svijesti, i dobićete otprilike predstavu o tome kakva je stvar u pitanju. Po prvi put sam povezao pojmove KKN i promašaj. Tužno iskustvo.
Na svu sreću slijedeća numera malo popravlja prosjek. Riječ je o skladbi pod imenim “Stakloduvački svodovi”, na kojoj se KKN vratio reggae ritmu i vibe-u, dokazavši da je moguće napraviti dobru stvar i sa trenutno aktuelnim konceptom gitarisanja. Opušteniji osjećaj nastavlja se i sa slijedećom pjesmom “Majka nam je noć”, koja je jednostavno dobra. Zanimljiva atmosfera, pametno realiziran vokal, melodično, onako kako treba i kako očekujemo od KKN-a. Međutim sa “Decom tame” ponovo se vraća upliv gomilanja gitarskih dionica. Unatoč tome, i ova stvar je više nego podnošljiva, prvenstveno zahvaljujući sličnosti sa nekim dosadašnjim pjesmama ovog benda. U pjesmi se prepoznaje KKN, i to je jednostavno nešto što slušaoc osjeti, bez potrebe da se išta dodaje ili oduzima. Na ovom mjestu primjetna je uzlazna putanja u kvalitetu albuma, od vrlo niskog početka do klasičnog, starog dobrog KKN-a. Nakon toga nažalost, “Kriza morala” devalvira dotadašnji trend. Neshvatljivo mi je zašto je potrebno snimati naglašenu solo dionicu električne gitare preko vokalnih dijelova pjesme. Poslušajte predzadnju pjesmu “Solar” da dobijete potpunu predstavu o čemu je riječ.

Zaista sam sebi ostavio vremena da “svarim” ovaj album. To je ujedno i razlog zašto je ova recenzija objavljena određeno vrijeme nakon izdavanja albuma. Nisam želio da upadnem u zamku, da površnim preslušavanjem propustim ingeniozan plan KKN-a kojim je bend obogatio svoj zvuk i proširio ga u novom pravcu. Nije se desilo. Uz dužno poštovanje prema ovom bendu, i prema njihovim stremljenjima, ovaj album nije “to”. Prosto tako, ne osjeti se, ne dešava se, ne zavlači se pod kožu, ne tjera na ponovno preslušavanje. Manifest manjka inspiracije, otupjelosti uslijed djelovanja zuba vremena, ili kao najava potpuno novog, svježeg i inovativnog zvuka Kande, Kodže i Nebojše? Procijenite sami, na svu sreću, za album ne morate izdvojiti novac.

Lista Pjesama:
01. Kafane i rokenrol
02. Tajne letenja
03. Divni dani
04. Pašću u svest
05. Stakloduvački svodovi
06. Majka nam je noć
07. Deca tame
08. Kriza morala
09. Solar
10. Još 1 sav

Ukupno trajanje: 35:51
Izdavač: Odličan hrčak / Exit Label

Kryptic Minds vjerovatno ne trebaju posebno predstavljanje. Njihov album “One of Us” bio je i ostao jedan od prekretnica u definiranju modernog zvuka bass muzike, a sada se ovaj duo vraća sa novim izdanjem, koje nosi naziv “Can’t Sleep”. O tome koji je album bolji može se diskutirati, ali nepobitna je činjenica da je novo izdanje Kryptic Minds vrhunsko ostvarenje modernog, meditativnog dubstep zvuka. Ponovo treba naglasiti da muzika kakvu stvaraju Kryptic Minds i slični producenti, miljama udaljava istinski atmosferičan, mračan dubstep zvuk sa početka razvoja ovog žanra od današnjeg hype-anog mid-range zvuka. Moralo je ovo biti napisano, čisto iz razloga kako se prosječno informisan slušatelj ne bi udaljio od ovog ostvarenja, vođem pogrešnom predstavom o tonama besmislenih agresivnih bass linija koje ga eventualno očekuju u susretu sa još jednim dubstep albumom. Ovo je nešto sasvim drugačije.

Kao što je već rečeno, “One of Us” je bio album koji nas je odveo na sonično putovanje neistraženim predjelima mašte i talenta Kryptic Mindsa. “Can’t Sleep” je otprilike na istom tragu. Možda ovaj album ne ostavlja tako dubok utisak kao prvi iz razloga što je “One uf Us” sa svojim zvukom došao faktički “iz vedra neba”, kao nešto sasvim novo, dok je zvuk sa “Can’t Sleep” manje-više već odavno prisutan, iako to ne znači da nije inovativan. Žanr se već ustabilio i formirao, ništa drastično drugačije ne produciraju ni, na primjer, Horsepower Productions, Digital Mystikz, Distance ili Synkro, tako da album “Can’t Sleep” ne donosi bombastičan novitet na sceni, ali unatoč tome uspjeva zauzeti mjesto jednog od najboljih dubstep ostvarenja unazad, pa recimo godinu dana. Zašto?
Pa za početak, album je, i to se može konstatirati i na prvo slušanje, vrlo pažljivo i uspješno strukturiran i koncipiran. Jasno je da “Can’t Sleep” nije jednostavno hrpa neobjavljenih pjesama nabacnih na nosač zvuka kako bi se zabilježilo još jedno izdanje. Stilski nema prevelikog otklona između numera, ali ujedno taj otklon je prisutan u smislu ideja u pjesmama, što je vrlo pohvalno. Također nema drastične raznolikosti u produkcijskom pristupu, ukratko, album se zaista ostvaruje kao jedna kompaktna cjelina. Iz tog razloga ćemo ovdje odstupiti od običaja da analiziramo pjesme po redu kojim se pojavljuju na albumu, jer je otkrivanje svake ponaosob nagrađujuće iskustvo, koje definitivno treba preporučiti svakom ljubitelju atmosferične, inteligentne elektronske muzike. Da se razumijemo, “Can’t Sleep” je puno više od čistog ambientala, ali je svaka traka do te mjere atmosferična da se često možete naći u situaciji da ih premotavate iznova i iznova kako bi još jednom pokušali vizualizirati tu atmosferu. Tome sigurno doprinosi i fantastično realiziran vokal Alys Be, na primjer na naslovnoj numeri “Can’t Sleep”, ali i hipnotičke bass linije, razbacani minimalni synthovi, te puno reverbizacije i delaya na kotrljajućim garažnim/2-step ritmovima.

U najavama ovog albuma često se spominjalo istrajvanje pri minimalnom vibe-u kakav je bio prisutan na njihovom debi izdanju, uz traženje “budućnosti poslije dubstepa”. Iskreno se treba nadati da je “Can’t Sleep” prozor koji gleda prema toj i takvoj budućnosti. Ne bi se moglo reći da je svijetla, naprotiv, nazirala bi se tek u mračnim i zadimljenim obrisima, siluetama u kojima se mogu prepoznati hiljade izgubljenih gradova, ali i bljesak nade, upravo nakon zalaska sunca.

Lista pjesama:
01. Brief Passing
02. The Things They Left Behind
03. Just After Sunset
04. Fade To Nothing
05. No More No Less
06. Can’t Sleep feat. Alys Be
07. Alone
08. Myth
09. The Fifth
10. Depth Of Field
11. Arcane feat. Youngsta
12. A Glimpse Of Hope
13. 1000 Lost Cities

Ukupno trajanje: 1:15:48
Izdavač: Black Box
Datum izdavanja: 04.04.2011.

Prije nešto manje od godinu dana sam, zajedno sa svojim jako dobrim prijateljem, prvi put čuo “Lotus Flower” u solo izvođenju Thom Yorkea, na nekom festivalu, mislim da je u pitanju bio Latitude ukoliko se dobro sjećam. Tada smo nas dvojica konstatirali kako bi bila šteta da nikada ne čujemo studijsku verziju te pjesme jer je, dok ju je interpretirao Thom Yorke, sam sa gitarom, zračila nekom jednostavnom ljepotom, i imala neki čudan ali opuštajući efekat na slušaoca. Zaista je bila prelijepa.

Onda je 11. februara na oficijalnom blogu Radioheada Dead Air Space najavljen novi album istog, nazvan “The King Of Limbs”. Album je izašao kao samizdat, osamnaestog februara. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam vidio da se među samo osam pjesama na albumu nalazi “Lotus Flower”. Masterizirana i studijska verzija, pjesme koju sam iz dana u dan preslušavao cijelu godinu dana, sa oduševljenjem. No to je tek početak.

Kada sam čuo album-verziju ove stvari, tek tada je nastupilo enormno oduševljenje. Lirike su manje-više ostale nepromijenjenje, i dalje su zvučale predivno, dok se instrumentalna podloga očekivano drastično promijenila. Sada je to odlična minimal-dubstep stvar, sa nekom čudnom plesnom podlogom u sebi, koja vas neće ostaviti da mirujete niti jedne sekunde od tih tri stotine i kusur sekundi koliko pjesma traje. Urađen je i video-spot za pomenutu pjesmu, na kom gospodin Yorke pleše na koreografiju koju je radio Wayne McGregora, jedan od najvećih koreografa na svijetu.

Zanimljiva i simpatična stvar je da već po Youtube-u kruže sve moguće parodije gdje Thom Yorke pleše na Beyoncein šlager “All The Single Ladies” odnosno na mnoštvo drugih r’n’b pjesama. Ista stvar mi se desila i sa predzadnjom pjesmom na albumu “Give up the Ghost” koju sam takođe imao priliku čuti prije nekih šest mjeseci, takođe u istom maniru kao što je bila izvođena i pomenuta “Lotus Flower”.

“Give up the Ghost” je tipična Radioheadovska stvar koja će vas na prvo slušanje vratiti u poznatu “Kid A eru”, kada je bend upravo implementirao taj experimentalni žanr u rock muzici, a svakim sljedećim slušanjem ima šansu da postane vaš favorit na albumu. “Codex” je šesta pjesma na albumu, i sigurno jedna od onih kojom će se članovi benda ponositi čak i kad se prestanu baviti stvaranjem muzike. “Codex” je sigurno najljepša pjesma koju su ikada napisali, vrlo atmosferično i opuštajuće umiruje tempo albuma nalazeći se baš na pravom mjestu. “Bloom” je intro u ovaj osmi po redu studijski album Radioheada, te je na neki način najneobičnija od svih pjesama na njemu. Cijelu pjesmu tempira Phil Selway, magični bubnjar benda, svojim afro-dub ritmom. Gitare su ostavljene po strani na ovoj pjesmi, pa se tako čini kao da je to neki b-side sa Thomovog solo albuma “Eraser” na kom se nalaze pjesme potpuno istog sintetičkog zvuka.

“Separator” je posljednja pjesma na albumu te je već favorit fanova ovog benda širom svijeta, no to je manje bitno. Bitna stvar je ime pjesme -“Separator”, na kojoj nam svojim lirikama (if you think this is over then you’re wrong), Thom Yorke pokušava nagovijestiti da možemo uskoro očekivati možda i “The King Of Limbs II”. No to ne mora biti istina. I na ovom albumu kao i u prethodnim slučajevima bend se igrao brojkama (sigurno ste već upoznati sa činjenicom da su OK Computer i In Rainbows dva albuma koja su snimljena u isto vrijeme, no objavljeni su u razmaku od deset godina, imaju po trinaest pjesama, imaju isti broj slova u imenu tj. po deset, i tako dalje, i tako dalje …).

Svi oni koji su ostali razočarani, zbog samo osam pjesama, eto im radosne vijesti. Nužno to i ne mora biti slučaj, jer sa Radioheadom se nikada ne zna. Ali, ono što se zna jeste da i dalje zasluženo nose taj laskavi epitet koji su im nalijepili kritičari još početkom ovog milenija — “the best band in the world”.

Lista Pjesama:
1. Bloom
2. Morning Mr. Magpie
3. Little By Little
4. Feral
5. Lotus Flower
6. Codex
7. Give up the Ghost
8. Separator

Dužina Trajanja: 37:24
Žanr: Experimental rock
Izdavač: Samizdat
Producent: Nigel Godrich
Datum izdavanja: 18.02.2011.

Ocjena: 9.8

Da je moguće napraviti dobar album pišući tekstove u hotelskim sobama, dok još uvijek traje turneja vašeg benda, dokazao je hiper-produktivni Damon Albarn, frontmen virtualnog benda Gorillaz. Teško je bilo povjerovati da će se čovjek boriti na dva fronta, najavljujući novi album i matičnog Blura i svog popularnog sajd benda Gorillaz, no on nas je sve uspio na kraju ubijediti da je to moguće. Slušajući The Fall zaista ćete se osjećati kao da putujete od grada do grada Sjedinjenih Država, na putovanju koje vam dopušta da zavirite u svaki kutak Bostona, Detroita, zimzelenih šuma Aspena te bilo kog drugog mjesta gdje je bend imao turneju promovišući prethodnika “Plastic Beach”.

Dakle album sadrži petnaest pjesama, koje su napisane na petnaest različitih lokacija. Gospodin Albarn je koristio mnoštvo semplova, te je ubacivao nasumične telefonske razgovore koje je vodio sa kolegama Jamie Hewlletom, Mick Jonesom i ostalima. Još jedna zanimljivost vezana za ovaj album jeste da je cijeli album snimljen na Damonovom Apple IPadu, a umiksan je u Engleskoj uz pomoć producentske palice Stevena Sedgwicka, a nije na odmet ni pomenuti da je za svaku pjesmu napravljen poseban art-work. Albumom obiluju strašne eksperimentalne sekcije, a sam album vas u krajnjoj liniji dovodi do pomisli da je nemoguće napraviti tako dobar album za samo par dana. Većina pjesama je ostavila bolji utisak nego cijeli “Plastic Beach”. Niti u jednom trenutku se ne osjeti da je sve to odrađeno “tek tako” ili na brzinu, album ima dušu, srce, početak i kraj. Ono što je krasilo prethodne albuma benda je mnoštvo kolaboracija, no na The Fallu jedini gost je Bobby Womback, kog Damon iznimno cijeni, te koji je gostovao i na prethodnom albumu, a “Bobby in Phoenix” je još jedna potvrda da ni ovaj put stari dobri bluz majstor nije zakazao. Album obiluje nekom čudnom toplinom, a psihodeličnu atmosferu podgrijava odlična “Amarillo”, te ništa lošija “Hillbilly Man”. U zimskim tmurnim danima, dašak sunca će vam sa sigurnošću donijeti pretposljednja stvar na albumu nazvana slikovito “California & the Slipping Sun”. “Revolving Doors” je jedna od najboljih pjesama na albumu, a zvukom će vas vratiti u one razigrane dane kada je ovaj bend proizvodio najbolje trip-hop zvukove na planeti — stvar definitivno zvuči kao neki zaboravljeni b-side sa proslavljenog prvijenca Gorillaz. “Shy Town” je sigurno najkvalitetnija stvar koju je Damon napisao u posljednjih 5 godina i sigurno najljepša na albumu, te zvuči kao mashup Massive Attacka i Daft Punka iz svojih downtempo dana. Albumu ne nedostaju one tipične zarazne Gorillaz stvari, i to je sigurno jedan od razloga zbog kojih ćete ostati prikovani na više dana slušajući ovu tour-genijalštinu. Za kraj ne preostaje nam ništa nego da još jednom skinemo kapu i priznamo poštovanje najproduktivnijem muzičaru 21. stoljeća.

Lista Pjesama:
01. Phoner To Arizona
02. Revolving Doors
03. Hillbilly Man
04. Detroit
05. Shy Town
06. Little Pink Plastic Bags
07. The Joplin Spider
08. The Parish Of Space Dust
09. The Snake in Dallas
10. Amarillo
11. The Speak it Mountains
12. Aspen Forrest
13. Bobby in Pohenix feat. Bobby Womback
14. California & Slipping Sun
15. Seattle Yodel

Dužina Trajanja: 43:50
Žanr: Experimental, Trip-Hop, Psychedellic
Izdavač: Free download
Datum izdavanja: 25.12.2010.
Producent: Damon Albarn, Steven Sedgwick
Ocjena: 7.7

Nakon što ste čuli “Archangel” pomislili ste da nikad niko neće biti u stanju da napravi bilo šta slično Burialu? Razmislite još jednom.

Da budemo iskreni, ovaj naslov je tu samo da vam privuče pažnju. Bilo bi neozbiljno komparirati na ovaj način ova dva producenta, ali da određena sličnost postoji, to se ne može u potpunosti negirati. I Desolate pravi atmosferičnu muziku, a atmosfera i melanholija je skoro pa identična kao na Burialovim trakama, u oba slučaja je naglašeno prisustvo garage/2-step elemenata, na traci “Divinus” pitchovani vokalni dijelovi djeluju jako poznato … No ipak, Sven Weisemann a.k.a Desolate uspiejva na ovom albumu pružiti dozu originalnosti koja omogućuje njegovo distanciranje od epiteta plagijatora jednog stila koji je tako karakterističan za gorenavedenog Britanca. Prvenstveno, Desolate se vrlo efektivno poigrava sa suptilnim piano dionicama na većini pjesama. Ove dionice su, kao i sve ostalo u njegovim pjesmama, naglašeno minimalne, što nikako nije nedostatak.

The Invisible Insurrection je mood muzika u svom najboljem izdanju. Album otvara “Imagination” koja je ujedno i najdinamičnija traka na cijelom albumu, možda stoga i savršen izbor za intro u album. Imagination nam daje nagovještaj da će se kompletan album odvijati u naglašeno ambijentalnom maniru, ali ta ambijentalnost se ne zadržava na jednoličnosti tokom ostalih 8 pjesama. Slijedeća numera je “Follow Suit” u kojoj tempo opada, ali intenzitet atmosfere ostaje isti, nakon čega slijedi filmska “Cathartic”, mračna, melanholična i prelijepa stvar na koju se nastavlja prvi dio Farewall kompozicije, “Farewall #1″. Kombinujte naziv ovog proucenta sa osjećajem teškog rastanka (na pustoj željezničkoj stanici možda op.a.) i dobićete sliku koja najbolje opisuje ovu tešku, tešku pauzu. “Farewell #2″ nasuprot tome ima nešto od srednjovjekovnog fantasy šmeka, najviše zbog visoko pitchovanog ženskog vokala koji se pojavljuje tek u tragovima, ali dovoljno da možemo reći da bismo ovakvu muziku željeli čuti u slijedećoj omiljenoj RPG igri, ili kao misaoni soundtrack dok čitamo neki fantasy roman. “Aviance” je posljednja stvar na A strani, za koju bi se moglo reći da pravi prekid u dosadašnjem toku albuma, zbog naglašenog klavira, ali nakon nje slijedi “Pain” koji nastavlja da nas vodi kroz fantastično aranžiran audio svijet ovog njemačkog producenta. Tu je ponovo vokal, odnosno nagovještaji istog, a vokale sa slijedeće pjesme — “Divinus” — već sam spominjao. Ova pjesma je možda trebala otvoriti B stranu, ali nećemo sumnjati u Svenov izbor. U svakom slučaju je centralna tačka B strane. Predzadnja numera je također već spomenuta “Farewell #2″, nakon koje album zatvara “Avian Flu”. Posljednja numera na A strani je “Aviance”, a zadnja pjesma B strane i odjava albuma, “Avian Flu”. Simbolika koja se krije iza ovoga ostaje duboko zakopana ispod naslaga atmosferičnih padova, i najbolje je da nju, kao i kompletan koncept albuma otkriva svako sam za sebe.

Zamjerku na ovaj album teško je naći. Može vam se izuzetno svidjeti ako ste ljubitelj atmosferične ambijentalne elektronike, može se desiti da ga jednom preslušate i zaboravite na njega u potpunosti, sve zavisno od vaših preferencija i muzičkog ukusa. Za čovjeka koji stoji iza ovog projekta kažu da je i kao producent i kao DJ izuzetno raznolik. Trake sa nevidljive insurekcije sigurno se neće naći u velikom broju njegovih setova, jer je ovo definitivno više muzika za slušanje nego za klub. Slušanje koje može postati izuzetno ugodno audio iskustvo. Napraviti album koji se zvukom približava velikom Burialu, a ostati izvan njegove sjene nije nimalo lako, a Desolate je u tome sa ovim materijalom u potpunosti uspio. Treba li bolja preporuka od toga?

Lista pjesama:
A1 Imagination
A2 Follow Suit
A3 Cathartic
A4 Farewell #1
A5 Aviance
B1 Pain
B2 Divinus
B3 Farewell #2
B4 Avian Flu

Izdavač: Fauxpas Musik [FAUXPASLP001]
Datum izdavanja: januar 2011.

Pioniri elektronskog zvuka Underworld su se vratili nakon tri godine pauze. Veliki duo iz Romforda je objavio novi, osmi po redu studijski album nazvan “Barking”. Prije svega vratili su se u stilu, kako to i dolikuje velikanima elektronske otočke scene. “Barking” je jedan od boljih ovogodišnjih albuma, na sebi nosi ukupno deset pjesama, a duo Smith & Hyde su se očito svojski potrudili na njemu. Potrebno je prvenstveno obratiti pažnju na producente koji su radili na ovom albumu. Riječ je o najboljim imenima iz industrije od kojih se najviše izdvajaju Ali Dubfire (Deep Dish), te veliki techno-majstor DJ Paul Van Dyk. Izgarao sam od želje da saznam šta ću čuti na albumu, misleći kako sa ovakvom postavom jednostavno ne može pogriješiti niko ima imalo veze o muzici, a kamo li Underworld. I tako je i bilo.

“Barking” otvara raverska “Bird 1″. “Bird 1″ je sigurno i najbolja stvar na albumu, što ne znači da su ostale pjesme slabije od nje, riječ je o tome da je “Bird 1″ odlično potkovana i tekstovno i instrumentalno. Kao što znamo, Underworld je iz mase ostalih electro/techno izvođača oduvijek izdvajala činjenica da ne pišu tekstove tek reda radi, kao što to rade ostali izvođači iz pomenutog žanra. I to se mislim i ponajbolje osjeti na ovom studijskom uratku, a na “Bird 1″ je to dovedeno do savršenstva, gdje je riječ o cijeloj priči. Naravno pogađate, stvar je producirao Dubfire. “Always Loved Film” je odmah posle nje na vašem plejeru. Riječ je o trance poslastici na način tako karakterističan za Underworld. “Scribble” je treća stvar na albumu i prvi singl, koji je ugledao svjetlo dana već u julu prošle godine. Za produkciju se zadužio Velšanski drum n bass producent High Contrast. “Scribble” je po meni možda i najslabija stvar na albumu, koja čak u jednom trenutku postane dosadna. Riječ je o čudnoj smjesi ravea i drum n bassa koji kao da se čini da je na silu posložen, pa to sve zvuči šturo, naporno i iritirajuće, poput neke techno numere sa naših prostora, devedesetih godina, tipa Colonie recimo. “Scribble”-u moram pridružiti još jednu od lošijih stvari za koju je skoro nemoguće vjerovati da su to napisali velikani devedesetih,a riječ je o “Diamond Jigsaw” koja kao da je dio “fensi” David Guettinog repertoara. No ostatak albuma je poprilično dobar. “Hamburg Hotel” je sjajna spejsi stvar, sa minimal-beat prizvucima koji daju ritam cijeloj ovoj “elektro-operi”. “Moon in Water” je takođe jedna od najboljih napisanih pjesama u muzičkoj karijeri ovog dvojca, a riječ je o tipičnoj Underworld stvari, sa atipičnim synth-pop dionicama koje daju poseban štih cijeloj traci. “Grace” je najmračnija stvar na albumu (iako se to po nazivu i ne može baš naslutiti). Mračna pozadina pjesme daje cijelom albumu kompaktnost tako da sve to zvuči fenomenalno ukomponovano. A evo i zašto. Album nema tu tipičnu techno agresivu, a to i jeste ono što ga izdvaja iz prosjeka. Posljednje dvije pjesme su čista ljepota, i odličan izbor za odjavu albuma. “Louisiana” je prelijepa balada, koja se apsolutno izdvaja od svih pjesama na albumu uz odličnu instrumentalnu sekciju, prije svega lirikama (When you touch me/Bullets in conversation/On a crowded train/Quietly violent.When you touch me/Planets in sweet collision/Quietly violent.
I fell asleep last night/On the underground). Posljednja ali i ne najslabija je “Simple Peal”. “Simple Peal” je ustvari mnoštvo čudnih minimalističkih tonova i sve njih ćete jedino čuti na slušalicama, a cijela ekscentrična simfonija zvukova je ponosno djelo Rick Smitha.

Na “Barking” možda i nema onih velikih hitova benda iz devedesetih kao što su bile stvari “Born Slippy” ili pak razbijačina poput “Dirty Epic”, ali bend je zato dobio na raznolikosti i nanizao je sjajan niz odličnih pjesama. Nakon “Barking” sa sigurnošću možemo potvrditi da pioniri iz Romforda mogu i u zasluženu mirovinu, jer su stvorili cijelu seriju albuma koji su svi do jednog bili čista remek-djela, ali poznavajući Underworld kao produktivan duo, na našu sreću, njihov odlazak u mirovinu ćemo još dugo čekati.

Lista Pjesama:
1. Bird 1
2. Always Loved Film
3. Scribble
4. Hamburg Hotel
5. Grace
6.Between Stars
7. Diamond Jigsaw
8. Moon in Water
9. Louisiana
10. Simple Peal

Dužina Trajanja: 57:26
Žanr: House, Techno, Dubstep, Drum’n’Bass
Izdavač: Cooking Vinyl
Datum izdavanja: 02.09.2010.
Producenti: Paul Van Dyk, Rick Smith, Dubfire, High Contrast, Darren Pryce
Ocjena: 6.9

Kada recenziju počnete pisati početkom juna, a završite je krajem februara, trebate se iskreno zapitati šta je razlog tome? U ovom slučaju, razlog je Carbiou. Tačnije, Daniel Victor Snaith, popularniji pod alijasima Manitoba i Carbiou. Sa recenzijom njegovog aktuelnog albuma Swim kasnimo već par mjeseci, pa smo imali dosta vremena pročitati i mišljenja ostalih recenzenata. Treba priznati da su skoro sve pohvalne, no može se zapaziti i dosta, da prostite, sranja.

Uglavnom sve je počelo u smislu: “Ko je taj Caribou, i kako on može dobiti dobre kritike.”. Eh, pa Caribou je prokleti car chill-out electronice i njegov “Swim” je definitivno album godine u toj kategoriji. Daniel Victor Snaith je matematičar iz Ontarija, Kanade i pravi strašnu mješavinu mellowtronice i psychedelic popa. “Swim” je njegov drugi album pod umjetničkim imenom Caribou. Pod imenom Manitoba ih je izdao tri. Šta je tako posebno na ovom albumu? “Swim” je ultimativno kul od početka pa sve do svoga kraja. U to ćete se uvjeriti odmah čim pritisnete play. “Odessa” je očaravajuća minimal poslastica i za slušaoca koji nije priklonjen electro-geeky fazonu. Neće škoditi ni da poslušate tekst pomenute pjesme. Daniel Snaith ima takođe sjajnu, ali i vrlo rijetko zapaženu vrlinu koju bi trebao posjedovati svaki muzičar. Naime Caribou je uspio uskladiti svoj vokal u potpunosti sa muzičkom podlogom. Osjetit ćete to najbolje u “Kaili” koja je treća numera na albumu. Svaka pohvala i za trubački solo. “Found Out” slijedi odma iza pomenute, te odlično balansira ritam albuma sa synth-pop podlogom na zavidnom nivou. Ni drugi dio albuma ne zaostaje za prvim. Snaith pokazuje svoju genijalnu muzičku raznovrsnost na “Bowls”, kojom diktira nešto progresivnija elektronika, dok se kroz “Leave House” čini kao da je to ustvari rekvijem Davea Gahana na samrti. Krajem albuma obiluju laganije note. Odličan odabir za završetak albuma su i posljednje tri pjesme na njemu. “Hannibal” i “Lalibela” su divne chill-out kompozicije, a “Jamelia” je, barem meni, sigurno i najljepša stvar na albumu, i ono što ljudi popularno zovu “šlag na torti”.

“Swim” je opak album. Nakon par preslušavanja istog, definitivno ćete ga preslušavati zauvijek. Tu su pjesme za bilo koji mood, ili namjenu, jednostavno nemoguće je pogriješiti u odabiru, ili pronaći “crno ispod noktiju” Snaithu. No skromni Snaith ne prihvaća niti jedan od tih komplimenata, jer ipak mu je, kaže, prva ljubav matematika. No, po broju pregleda video spota za “Odessa”-u, te sve veći broj pristalica na last.fm-u, i ostalim sajtovima, to bi se možda moglo i promijeniti. A “Swim” definitivno ima snagu da pridonese tome, i mislim da je čak i bolji od nagrađivanog prvijenca “Andorra”. Sjajno je biti DJ, ali ta karijera je sigurno već daleko iza Daniel Snaitha, jer je na ovom albumu pokazao koju kreativnu moć ima u muzici.

Lista Pjesama:
1. Odessa
2. Sun
3. Kaili
4. Found Out
5. Bowls
6. Leave House
7. Hannibal
8. Lalibela
9. Jamelia

Dužina Trajanja: 43:11.
Žanr: Electronica
Datum izdavanja: 19.04.2010.
Izdavač: City Slang, Merge
Producent: Daniel Snaith
Ocjena: 9.1

“Acolyte” je prost album, zanimljivog artworka (covera), na kom nema nikakvih skrivenih poruka, čitanja između redova te ostalih muzičko-intelektualnih supstanci za kojim posežu mnogi muzičari, u cilju mistifikacije albuma. Tu je samo deset jednostavnih pjesama, koje sve ukupno traju nešto manje od sat vremena. Dakle očekuje vas pedesetak minuta dobrog alternative dance-a. Odmah sa “Clarion Call” koja je i prva traka na albumu, možete prepoznati tu paralelu između Delphic i Klaxons. Visoki sopran, ubrzani ritam bubnjeva, začinjen sa new-rave beatovima i na prvu se vidi da Delphic to jako dobro rade, pa tako u nekim momentima na albumu zvuče dosta zanimljivijie i razigranije od samih Klaxonsa. Kao producent “Acotlyte”-a, se potpisao Ewan Pearson. Ewan Pearson možda nije poznato producentsko ime, ovo mu je tek drugi takav projekat, no Pearson se već dugi niz godina bavi DJ-ingom, te radi remixe albuma jako velikih bendova kao što su Goldfrapp, Ladytron, Depeche Mode, Chemical Brothers itd. Naravno, kao takav, jako je posvećen House žanru, koji se itekako osjeti na albumu, pogotovo na drugoj polovici. Prva polovina albuma sadrži više vokala, gitarskih rifova, i one “prave svirke”, koja i čini taj žanr, dok je druga kao što sam već rekao, prožetija tech-house zvukovima i minimalističkom elektronikom. “Acolyte” je dosta solidan prvijenac, pomalo dosadan za slušanje između četiri zida (u što sam se nakon drugog preslušavanja i sam uvjerio), ali i jako dobar partijanerski album. “Acolyte” je peta i naslovna traka albuma, traje skoro devet minuta i vjerovatno je najviše ponudila od svih ostalih. Kroz tih devet minuta se prolamaju tech-house beatovi, dolazi do jako brze promjene ritmova koju skoro i da nećete osjetiti, ukoliko vas stvar naravno “uzme pod svoje”. Lirike na ovakvoj pjesmi su skoro i nepotrebne pa su tako producent i bend napravili puni pogodak. “Halycon” dolazi posle pomenute najbolje pjesme na albumu, i apsolutno se nadovezuje na nju. Skoro ista muzička podloga, samo malo sadržajnija sočnijim beatovima i naravno lirikama, kojih kao da uopšte i nema na prethodnoj. Ostatak albuma se nastavlja u poprilično sličnom ritmu, uz sjajnu “Submission” koju moram istaknuti kao jednu od zanimljivijih, te “Counterpoint” koja je čistih šest minuta britanskog muzičkog blaga.

“Acolyte” je sasvim solidan album prvijenac, kojemu se prije svega može zamjeriti nedostatak sigurnosti, i onaj popularni “lični pečat” koji je potreban svakom novom bendu na njihovom debitantskom albumu. No tu manu Delphic nadopunjuje sa svojom muzičkom nevinošću, živahnošću, slatkastom elektroničkom podlogom, i gore pomenutim plesnim numerama.

Lista Pjesama:
01. Clarion Call
02. Doubt
03. This Momentary
04. Red Lights
05. Acolyte
06. Halycon
07. Submission
08. Counterpoint
09. Ephemera
10. Remain

Dužina Trajanja: 51:42.
Datum izdavanja: 21.01.2010.
Žanr: New rave, alternative dance
Izdavač: Polydor
Producent: Ewan Pearson
Ocjena: 6.7

TNPS su promijenili producenta. Pomenutu producentsku palicu je preuzeo Graham Sutton, koji je bio jedan od ključnih muzičara 90-tih, te je na taj način obilježio razvoj Britanskog post-rocka sa svojim bendom Bark Psychosis. Također, totalno neškolovani frontmen ovog benda Jack Barnett naučio je nešto o notnom zapisu kako bi komponovao klasične dijelove albuma, te naravno bio desna ruka pomenutom Suttonu u produciranju albuma, dok je sve to začinio hip-hop producent Dave Cooley koji je bio zadužen za miksanje albuma. Ovih par prethodnih rečenica će onima koji znaju, mnogo toga reći. Jedna i jedina paralela koja se može povući između “Hidden” i “Beat Pyramid” je mnogo eksperimentisanjima sa duvačkim instrumentima, i ono popularno “razbacivanje” zvukova po kom su TNPS već sada mogu reći poznati. “Hidden” je ako ne najbolji album u ovoj godini, onda sigurno najprijatnije iznenađenje. “Hidden” je potvrda transformacije Puritansa iz benda koji nije znao šta želi, u odličan mladi Art-rock bend. Pjesme su posložene odlično, tako da ako bih morao da izdvajam svoje favorite, onda bih definitivno morao izdvojiti svaku ponaosob, što mi svakako nije u cilju. “Hidden” se ne može poistovijetiti niti sa jednim albumom koji je izašao ove godine. Gledajući desetak godina unatrag ponovo ga ne bih mogao usporediti niti sa bilo kojim albumom bilo kojeg drugog izvođača, i to je ono što “Hidden” čini unikatnim remek-djelom današnjice. Savršen omjer hip-hop beatova, trombona, truba, oboa i ostalih duvačkih etapa na ovom albumu je rezultirao odličnim materijalom. Za razliku od “Beat Pyramid” na kom su pjesme obilovale riffovima, ovdje su gitare ostavljene sasvim postranci, i to jedan izvanredan potez. Mnogi će to nazvati pomalo čudnom odlukom, no nakon preslušavanja instrumentalnih dionica sve će vam biti jasno. Gitare skoro uopšte nisu niti potrebne, jer je sva ritam sekcija zasnovana na strašnom lupanju po bubnjevima, i naravno na standardnim elektronskim beatovima. Takođe dobra stvar je da nakon preslušavanja ovog albuma, nikome neće faliti ništa. Za onu malo “nabrijaniju” publiku, tu je sjajna “Attack Music” i ništa lošija “We Want War”. Ukoliko ste pak istinski ljubitelj art rocka, onakvog kakvog preferira Radiohead naprimjer, tu su “5”, sjajna “White Cords” te “Time Xone” koja će vam kroz samo dvije minute dokazati koliko su zapravo duvački instrumenti bili esencijalni na ovom albumu. Što se tiče gore pomenute hip-hop podloge, nju ćete zamijetiti u svakoj pjesmi na albumu, ona je već postala zaštitni znak benda. Zapravo nikako mi nije jasno kako su na osnovu hip-hop ritma uspjeli napraviti odličan Art/Experimental album, ali to sada više nije ni bitno, bitno je uživati u tom umijeću i sjajnim kompozicijama kojim nas je ovaj izvrsni Britanski bend nagradio.

I dok mainstreamom vladaju sve bljeđi i bezazleniji muzičari, ovakvi tipa These New Puritans-a ostaju poprilično u zapećku, no iskreno se nadamo da će se stvari za njih ubrzo promijeniti. Jer zaista bila bi šteta da se to ne desi nakon jednog ovakvog albuma. Ispunjen strašnom orkestralnom sekcijom, mističnim bek-vokalima, od kojih će vam se sigurno naježiti kosa, te odličnim “usputnim” lirikama Jacka Barnetta, “Hidden” sigurno i najozbiljnije ostavlja jedan od najdubljih tragova modernog Art Rocka.

Lista Pjesama:
01. Time Xone
02. We Want War
03. Three Thousand
04. Hologram
05. Attack Music
06. Fire-Power
07. Orion
08. Canticle (prelude)
09. Drum Courts — Where Corals Lie
10. White Cords
11. 5

Dužina Trajanja: 43:02.
Žanr: art rock, experimental
Izdavač: Domino records
Producent: Graham Sutton
Datum izdavanja: 21.01.2010
Ocjena: 9.7

Lista pjesama:
1. Atlas Air (Jneiro Jarel’s Lavender Mix)
2. RedLight (Clark Mix)
3. Atlas Air (Goldsworthy Mix)

Dužina Trajanja: 18:53.
Žanr: Electronica, trip-hop, experimental
Izdavač: Virgin
Producent: Massive Attack
Datum izdavanja: 21.11.2010.
Ocjena: 7.0