Darkoow Dub imaju novi singl i svijež video uradak na kojem, kao vokal, gostuje poznata diva Bisera Veletanlić. Spot je premijerno predstavljen u Domu omladine u Beogradu i trenutno je u pohodu na naše i vaše digitalne web kanale. Inače, ovaj singl ujdeno je i začeće saradnje Darkwooda i EXIT lablea, koji je očito ozbiljno pristupio izdavalaštvu i promociji. Sretno i jednim i drugim, a mi u isčekivanju novog albuma možemo da uživamo u nečem sasvim izvesnom …

Krenimo ispočetka! Bend je formiran 1993. Godine u vrijeme posljednje muzičke revolucije s Nirvanom i grunge pokretom, kako to je vrijeme bilo za tebe i bend?
Richard: Bilo je fantastično, bila su to vremena kada si mogao nazvati diskografsku kuću i tražiti pola miliona dolara za video spot i oni bi odgovorili, odlično i uz to pitali da li želite 600 – 700 000 dolara za turneju da vam bude udobno na cesti? Super su to vremena bila.

Danas je to drugačije?
Richard: Da, danas su ljudi odlučili da ne kupuju više muziku, izdavačke kuće nemaju sredstava za spotove i turneje kao nekad, postalo je veoma loše vrijeme za izdavanje muzike. Ali smo se navikli i radimo ono što najbolje znamo.

A turneje?
Richard: Završili smo Američku turenju, a u Europi smo na ljeto.

Svirat ćete na festivalima?
Richard: Da, radimo ćemo festivale ali na turneju ćemo s nekim veći bendom.

Nadam se da ću vas možda čuti na njemačkom Rock Am Ring festivalu?
Richard: Volim taj festival…

Htio sam ići prije nekoliko godina i nadam se da ću sljedeće godine definitivno.
Richard: Mi još ništa nismo bookirali, ali volimo Europu i svirati tamo. Filter je super bend jer u svakom pravcu idemo isto, sviranje uživo je najzbavnije uz jaku muziku.

Kada gledaš na albume koje ste do sada snimili, da li misliš da si nešto mogao bolje uraditi, što se tiče tekstova ili muzike?
Richard: Možda bi neke tekstove uradio drugačije, ali i dalje su dobri albumi. Pokazuju kakav sam bio kao osoba i koliko sam bio krhak i sve je to završilo u tekstovima. Bila su to vremena prije nego što sam se prijavio na rehabilitaciju, tako da ima dobrih kaotičnih trenutaka na albumu.

A posljednji album „A Trouble With An Angels“?
Richard: Ovo je moj najbolji album. Volim ovaj album, radio sam ga s Bobom Marletom  i stvorili smo odličan album. Sada je sve na promociji. Svi koji su ga poslušali oduševljeni su. I u Europi je dobro prošao. Na kanalu naše izdavačke kuće Nuclear Blast, imamo preko stotinu hiljada slušanja. Izdavačka kuća više forsira naše pjesme koje su više meanstream, što je okay, ali dobro prolazimo i kod njihove publike koja je više orijentisana prema metal muzici.

Znam da je rano za ovo pitanje ali zanima me da li ćemo moći čuti novi Filterov album uskoro?
Richard: Ne, nećemo raditi novi album jer je u ovaj investirano mnogo novca i potrebno je još promocije. Ako ne dostigne određeni nivo ne mogu jednostvno uraditi novi album

Da li imao priliku poslušati novi album Linkin Parka?
Richard: Nikad do sada nisam poslušao ni jedan njihov album.

Zašto?
Richard: Pa zar to nije očigledno?

Pitao sam te zbog sljedećeg, Linkin Park je drastično promijenio zvuk na novom album, da li misliš da bi bendovi trebali s vremena na vrijeme to uradili ili je previše rizično?
Richard: Pogledaj mene i moju karijeru. Zadnji album je posveta mojim prijateljima koji su poginuli u Iraku i totalno je drugačiji. Dobro je promjena. Pogledaj razliku između albuma „Short Bus“ i „Title Of Record“. Jedan je album s drum mašinama, ludim gitarama koje zvuče mehanički dok je drugi sa ”živim” bubnjevima, atmosferičan, dubokoumniji. Pjesma „Take A Picture“ je bila veliki hit i to je drugačiji stil. Dobra je promjena. Htio sam ove dvije ploče sastaviti i stvoriti novi zvuk za posljednji album „A Trouble With An Angels“.

Dolaziš iz umjetničke prodice. Da li si ikad razmišljao da radiš nešto drugo poput ekonomije ili politike?
Richard: Moj pogled na život je totalno drugačiji. Bio sam često na rehabilitaciji, pomogao sam mnogim ljudima koji su također na rehabilitaciji i uvijek pokušavam da pomažem ljudima i na tom nivou.

Moglo bi se reći da vaša muzika mijenja ljude?
Richard: Sa zadnjom turnejom odlučili smo se na drugačiji pristup publici. Pozivam ih da nakon koncerta ostanu s nama, da pričamo, dijelimo autograme. Volim moju publiku i shvatam da bez njih nema Filtera. Većina ljudi s kojima pričam kaže da im je moja muzika pomogla u mračim trenutcima u životu. Znam da samo pomogli ljudim u najtežim trenutcima, čak i kada su htjeli izvršiti samoubistvo. Vjerujem da je moja muzika uradila ono što treba, potpuno sam ispunjen. Pomogao sam ljudim i nastavljam im pomogati. Odgajam svoju djecu da budu ista takva jer vremena nisu nimalo dobrai dešavaju se grozne stvari. Da se malo više potrudimo ne bi bilo tako. Moramo se stalno podsjećati da je jedan svijet, kao što Bono kaže, moramo biti svi za jednog i drago mi je da i ja mogu malo utjecati na to.

Svirao si sa Trentom Raznorom iz bend Nine Inch Nails? Kakva su to vremena bila za tebe?
Richard: Iskreno, obojica smo bili mladi i ludi. Sada je objavio reizdanje albuma „Pretty Hate Machine“ i gledao sam spotove i pomislio sma kako je bilo zabavno. Koncerti su bili ludi. Mislim da bi se Trent i ja trebali ponovo početi družiti.

Posljednje riječi za bosansku publiku?
Richard: Volimo vas i želimo da poslušate našu muziku i posljednji album „A Trouble With An Angles“ i želimo da dođemo u Sarajevo i odsviramo koncert jer volimo muziku i volimo vas.

Za kraj, uživajte u spotu za pjesmu “Take A Picture”:

TNPS su promijenili producenta. Pomenutu producentsku palicu je preuzeo Graham Sutton, koji je bio jedan od ključnih muzičara 90-tih, te je na taj način obilježio razvoj Britanskog post-rocka sa svojim bendom Bark Psychosis. Također, totalno neškolovani frontmen ovog benda Jack Barnett naučio je nešto o notnom zapisu kako bi komponovao klasične dijelove albuma, te naravno bio desna ruka pomenutom Suttonu u produciranju albuma, dok je sve to začinio hip-hop producent Dave Cooley koji je bio zadužen za miksanje albuma. Ovih par prethodnih rečenica će onima koji znaju, mnogo toga reći. Jedna i jedina paralela koja se može povući između “Hidden” i “Beat Pyramid” je mnogo eksperimentisanjima sa duvačkim instrumentima, i ono popularno “razbacivanje” zvukova po kom su TNPS već sada mogu reći poznati. “Hidden” je ako ne najbolji album u ovoj godini, onda sigurno najprijatnije iznenađenje. “Hidden” je potvrda transformacije Puritansa iz benda koji nije znao šta želi, u odličan mladi Art-rock bend. Pjesme su posložene odlično, tako da ako bih morao da izdvajam svoje favorite, onda bih definitivno morao izdvojiti svaku ponaosob, što mi svakako nije u cilju. “Hidden” se ne može poistovijetiti niti sa jednim albumom koji je izašao ove godine. Gledajući desetak godina unatrag ponovo ga ne bih mogao usporediti niti sa bilo kojim albumom bilo kojeg drugog izvođača, i to je ono što “Hidden” čini unikatnim remek-djelom današnjice. Savršen omjer hip-hop beatova, trombona, truba, oboa i ostalih duvačkih etapa na ovom albumu je rezultirao odličnim materijalom. Za razliku od “Beat Pyramid” na kom su pjesme obilovale riffovima, ovdje su gitare ostavljene sasvim postranci, i to jedan izvanredan potez. Mnogi će to nazvati pomalo čudnom odlukom, no nakon preslušavanja instrumentalnih dionica sve će vam biti jasno. Gitare skoro uopšte nisu niti potrebne, jer je sva ritam sekcija zasnovana na strašnom lupanju po bubnjevima, i naravno na standardnim elektronskim beatovima. Takođe dobra stvar je da nakon preslušavanja ovog albuma, nikome neće faliti ništa. Za onu malo “nabrijaniju” publiku, tu je sjajna “Attack Music” i ništa lošija “We Want War”. Ukoliko ste pak istinski ljubitelj art rocka, onakvog kakvog preferira Radiohead naprimjer, tu su “5”, sjajna “White Cords” te “Time Xone” koja će vam kroz samo dvije minute dokazati koliko su zapravo duvački instrumenti bili esencijalni na ovom albumu. Što se tiče gore pomenute hip-hop podloge, nju ćete zamijetiti u svakoj pjesmi na albumu, ona je već postala zaštitni znak benda. Zapravo nikako mi nije jasno kako su na osnovu hip-hop ritma uspjeli napraviti odličan Art/Experimental album, ali to sada više nije ni bitno, bitno je uživati u tom umijeću i sjajnim kompozicijama kojim nas je ovaj izvrsni Britanski bend nagradio.

I dok mainstreamom vladaju sve bljeđi i bezazleniji muzičari, ovakvi tipa These New Puritans-a ostaju poprilično u zapećku, no iskreno se nadamo da će se stvari za njih ubrzo promijeniti. Jer zaista bila bi šteta da se to ne desi nakon jednog ovakvog albuma. Ispunjen strašnom orkestralnom sekcijom, mističnim bek-vokalima, od kojih će vam se sigurno naježiti kosa, te odličnim “usputnim” lirikama Jacka Barnetta, “Hidden” sigurno i najozbiljnije ostavlja jedan od najdubljih tragova modernog Art Rocka.

Lista Pjesama:
01. Time Xone
02. We Want War
03. Three Thousand
04. Hologram
05. Attack Music
06. Fire-Power
07. Orion
08. Canticle (prelude)
09. Drum Courts — Where Corals Lie
10. White Cords
11. 5

Dužina Trajanja: 43:02.
Žanr: art rock, experimental
Izdavač: Domino records
Producent: Graham Sutton
Datum izdavanja: 21.01.2010
Ocjena: 9.7

Lista pjesama:

01. Kuje i Laseri
02. Vojko Forever
03. Šljiva feat. Kid Rađa
04. Verbalni Ratnik feat. Magellano
05. Gušterica feat.Batmen3000
06. Robot
07. Bacam Rime

Žanr: Alternative rap, trip-hop, post-rap
Izdavač: Sinestet
Produkcija: AC3PO
Datum izdavanja: 08.07.2010.

Dužina Trajana: 27:00

Naišao sam na dosta dobrih disco-beatova, na mnoštvo monotonih ritmova, na neopisivo dosadne i neupotrebljive samplove i na Keletov glavni problem kog sam se najviše pribojavao. Lirike! Dovraga, ali Kele piše odlične lirike, prisjetimo se samo stvari koje je napisao u Bloc Party-u, tipa “Positive Tension”, “Biko”, “So Here We Are”, “Hunting For Witches”… te su lirike išle savršeno uz žanr muzike, ali sada… Sada to djeluje tako očajno, čak bih rekao da bi pjesme zvučale puno bolje (barem većina njih) da na njih nije uopšte ni pisao lirike. Naime, evo šta se dešava: Kele piše i dalje solidne lirike, ali to zvuči totalno konfuzno uz novi žanr kog se prihvatio. Recimo, na pjesmama “Everything You Wanted”, te “All These Things I Could Never Say”, pisao je jako emotivne lirike, sa dosta dubine, međutim to sve uništava tech-house beat u pozadini i nepotrebni gitarski sampleovi te jako vesela pozadina svake pjesme. Da, mislim da je to ono glavno, instrumentalni dio albuma je jako veseo i razigran, međutim lirike su te koje će većinu navesti da se zapitaju šta u stvari uopšte slušaju.

Album otvara “Walk Tall”, po meni jako dosadna stvar, koja me nekako podsjetila na neku himnu devetogodišnjih izviđača koji je pjevaju okupljeni oko logorske vatre, roštiljajući i pričajući priče o duhovima ili nešto slično. Kako god, druga stvar “On The Lam”, nije mnogo bolja, mada moram priznati da ima zaista catchy ritam i nekako me najviše zbunila od svih skladbi sa cijelog albuma. Treća pjesma, po meni najbolja, mada ne mogu reći da zaslužuje da to bude, je “Tenderoni”, prva singlica sa albuma, a za nju je spot već urađen prije nekih mjesec dana. “Tenderoni” ima veliki potencijal da postane pravi ljetni hit i veliki floor-filler širom diskoteka i noćnih klubova. Šesta stvar — “The New Eules”, i prva bolja, dosta podsjeća na “Intimacy eru” iz Bloc Partya, s kojom počinje druga polovica albuma, koja je kud i kamo bolja i pristojnija od prve jer su pjesme na ovoj polovici pa do kraja dosta ujednačene, ukoliko izuzmemo jako lošu i bespotrebnu “Rise”. “Unholy Toughts” je takođe jedna od onih koje odskaču, i ima dosta tog Alternative Dancea u sebi, te podsjeća (na dobar način), na većinu stvari sa posljednjeg takođe istožanrovskog albuma škotskih velikana Franz Ferdinanda.

Na kraju neumitno slijedi zaključak da je Kele prilično neuvjerljiv, inspirisan jako dobrom elektronikom, međutim u njegovom slučaju jako loše aranžiranom i sa neshvatljivim lirikama. Volio bih da griješim i da mislim kako će mi pjesme konačno “ući u uši” ili da isprobam neki drugačiji termin — “pronaći put do srca”, tek nakon što ih barem desetak puta preslušam, ali sam već sada siguran da se to neće desiti, i da su za to šanse skoro minimalne, jer sam album preslušao punih dva puta, i više mi se jednostavno kako bi se reklo — “ne traži”. Mislim da je to glavna naznaka da je Kele kiksao sa The Boxerom, ali postoje i one dobre stvare ako ih je tako moguće nazvati. Vjerovatno će pjesma “Tenderoni” postići veliki komercijalni uspjeh, a pjesme tipa “The Other Side” i ostale plesne himne će vjerovatno dobiti svoj prostor na disko podijima, i to je otprilike jedina dobra stvar koja bi mogla “izvući”, u neku ruku, iz ovog poprilično neuvjerljivog solo izleta Kelea.

Zaključak, šta drugo reći osim: Kele prihvati se gitare i nazad u Bloc Party!

Lista Pjesama:

01. Walk Tall
02. On The Lam
03. Tenderoni
04. The Other Side
05. Everything You Wanted
06. The New Rules
07. Unholy Thoughts
08. Rise
09. All These Things I Could Never Say
10. Yesterday’s Gone

Dužina Albuma: 46:34

Žanr: Experimental electronica, alternative dance
Datum izdavanja: 21.06.2010.
Izdavač: Glass Note / Wichita Records
Produkcija: XXXChange

Ocjena: 6.2

Već u uvodnoj “Priroda i društvo” primjetna je promjena pristupa u neku blažu verziju pjesme političkog tipa sa albuma “Pod Pritiskom”, i već na prve prizvuke pomenute pjesme se da osjetiti “novi” Elemental. Druga stvar za koju je već izašao i video-spot naziva se “Vertigo”, koja je po meni i najbolja pjesma na albumu. Cjelokupno gledajući Elemental je sa pukim eksperimentisanjem postigao ono što nisu uspjeli na prethodnim albumima. Svježina. To je ono što odlikuje cijeli “Vertigo” kao cjelinu — od početka do kraja to je jako svjež i “prozračan” album.  Ipak, kroz svu tu svježinu bend je zadržao neke stare navike sa prethodnih albuma, kao što su punokrvni anti-propagandni tekstovi, kritična slika stanja u državi itd., samo što je sve to transformisano te interpretirano kroz milozvučni glas Remi, te ljepše instrumentalne faze koje bend sjajno forsira na ovom albumu, pa se ne čini “sve tako crno” kao na prethodnim albumima sa sličnom političkom tematikom. Naravno ne izostaju ni pjesme sa onom osobnijom tematikom, npr. na pjesmi “Ubila sam te”, te “Jaši,jaši”, gdje možemo čuti Remi i Shota u simpatičnom verbalnom dijalogu kako preslikavaju muško-ženske odnose modernog doba. Rado izdvajam pjesmu koja se zove “Reži me”, kroz koju na satiričan način komentarišu plastične operacije, te prislina uljepšavanja ljudskog tijela koja i nisu toliko potrebne, a sve više mladih djevojaka a i “nabildovanih momaka” se odlučuju na taj potez. Pjesma i instrumentalno zvuči jako slatko, dok je popunjava gitarski reggae ritam. Ima i momenata kada bend pokušava da zvuči žešće, tipa u pjesmi “Danas ću ipak!”, međutim to je u konačnici dosta smiješno. Bend je dobio i sedmog člana, basistu Konrada Lovrenčića koji takođe daje novu dimenziju bendu. Album je snimljen u rekordnom vremenu od 3 mjeseca a na sebi nosi trinaest pjesama.

U konačnici: hrabar potez sjajnog zagrebačkog benda, rizik se isplatilo, fanovi su zadovoljni a novim zvukom bi mogli privući i dosta novih slušaoca. Za kraj sam sačuvao jedan citat odnosno komentar vokalistice benda: “Tekstualno mi se čini da je ovaj album pomaknuo neke moje osobne granice. Umorila sam se već od uobičajenih floskula i htjela sam samu sebe izbiti iz cipela. Htjela sam se poigrati sa riječima kao nikad do sada. Velika inspiracija mi je bila moj mikrokozmos, ljudi oko mene, njihove priče koje sam zamotala u metaforiku pa se srećom neće prepoznati, a i svoje sam uspone i padove pretočila u stihove. Nije me sram izreći svoje priče jer su mi ponekad poslužile i terapeutski.”. Prigodno, nema šta. Moram reći da je za 18.06. planiran nastup Elementala u Tuzli, a u Sarajevo stižu tek u mjesecu Julu na promociju “Vertigo”. Držim fige Elementalu u daljem radu, sa ovim albumom su me lično dosta zadovoljili, nadam se da će i vas.

Lista Pjesama:
1. Priroda i društvo
2. Vertigo
3. Reži me
4. Gdje je moj grad
5. Danas ću ipak
6. Ubila sam te
7. Ljuljaj brod
8. Spusti me/Digni me
9. Svojim putem
10. Mogo sam
11. Osmijehom
12. Jaši, jaši
13. Malena

Trajanje albuma: 50:01
Žanr: Rap, Alternative
Izdavač: Menart / Dop Records
Datum izdavanja: 14.05.2010.
Producent: Elemental

Ocjena: 7.3