Janelle Monae je najvjerovatnije najveća muzička senzacija ove godine. A bio bi red i da objasnim zašto je to tako. Nakon što preslušate njen debitantski album The ArchAndroid, vjerovatno će vam se mnogo toga kovitlati u glavi, uglavnom od buke koju ona pravi, od nespojivih žanrova koje je spojila i postigla da sve to zvuči apsolutno fantastično i osvježavajuće, te njenog snažnog i prodornog glasa koji se pretvara iz onog najmilozvučnijeg, pa sve do trenutaka kada koordinira sa najžešćim pankerskim vokalom. Pjesme na albumu su slične politike, te se kreću uporedo sa njenim sjajnim vokalom pa mi je tako i najteže bilo odrediti žanr ovog albuma, jer Janelle na albumu koketira sa pravim punokrvnim pankom, Britanskim Pastoral-Folkom, R&B-om iz osamdesetih na kojem bi joj pozavidila čak i Whitney Houston (u najboljim danima), Baroknim Popom, Kabareom, pa čak je možemo čuti i kako repa (ne baš k’o  Mos Def, ali djevojka ima stila). Šalu na stranu, ovaj album ima šansu da postane klasik veći i komercijalniji čak i od Michael Jacksonovog Thrillera ili Princeovog Purple Raina, jer je zaista osvježenje u modernoj pop muzici.

Najupečatljivija stvar kod The ArchAndroida nije samo što je prenabacan raznim žanrovima,koji su skoro nespojivi, već je to, zato što između njih nema praznog hoda i manjka kohezije. Naravno i tekstualno je jako dobra, a za tu pohvalu su najvažniji njeni tekstopisci koji su kolaborirali s njom u pisanju pjesama (Nathaniel Irvin III, Roman GianArthur Irvin, Charles Joseph II, Kevin Barnes), koji su uglavnom bili “na istoj talasnoj razdaljini” sa Janelle, jer svi znamo koliko je teško napisati pjesmu u kolaboraciji, no istom voljom, inspiracijom i kreativnošću sve je moguće. Naravno iako je na albumu zastupljeno mnogo različitih muzičkih žanrova, flow je odličan, te se manje više ne gubi nit od prve pa sve do posljednje stvari na njemu, no odmah bih naglasio da na dosta pjesama na drugoj polovici albuma Janelle i partneri imaju čak i nepotrebni višak inspiracije pa se to i osjeti pogotovo na posljednjoj “BaBopByeYa”, koja ima odličan uvod, izvrstan bridge, no međutim kraj uopšte nisam shvatio. Ista stvar se dešava i sa “Mushroom’s and Roses” i “Say You’ll go”. Vratimo se na Janellein vokal. U trenutcima zvuči kao ženska kopija David Bowiea, R&B faze odrađuje tako dobro da bi se posramila i sama gospođa Erykah Badu, ali tajna svega je da se Janelle ne štedi, a najbolje od svega je to što ona nema uopšte muzičkog obrazovanja pa tako njen sirovi glas zvuči još primamljivije. Naravno iako se oslanja na svoj enormni ego u glasu, koji je itekako osjetan na albumu, ona ne “koči” instrumentalne dijelove svojih pjesama već jednostavno “teče niz rijeku”. Janelle spaja sve ono izvitopereno u njoj u savršenu cjelinu, u isto vrijeme u svojim pjesmama veliča Ratove Zvijezda, Muhameda Alija, Salvadora Dalija (na koveru), ljubav i rat, a sve to istovremeno zvuči i energično, i šašavo, i ozbiljno. Za primjer bih uzeo stvar “Oh Maker”, pravu neo-psihodeličnu folk stvar koja je po meni i najbolja pjesma na albumu, gdje je sve na svom mjestu od njenog pulsirajućeg vokala, čij smijer i jačinu Janelle mijenja kao iz šale, poput neke iskusne pop zvijezde koja ima barem milion koncerata iza sebe, a ne mogu da ne izdvojim pravu post-punk poslasticu “Cold War”.

Za kraj moram reći da je ova ambiciozna mlada djevojka iz Kansas Citya koju je proslavila obična reklama za Coca-Colu, inspirisana Afrofuturizmom, post-punkom, plesnim afričkim ritmovima, čak i prevazišla ono zacrtano, te obećavam i nadam se da ćemo još čuti za nju, ali za sada tu je brilijantni The ArchAndroid, koji će vas sa sigurnošću pošteno razdrmati.

Lista pjesama:

01. Suite Overture II
02. Dance or Die
03. Faster
04. Locked Insied
05. Sir Greendown
06. Cold War
07. Tightrope
08. Neon Gumbo
09. Oh,Maker
10. Come Alive(War of the Roses)
11. Mushrooms & Roses
12. Suite Overture pt. III
13. Neon Valley Street
14. Make the Buss
15. Wondaland
16. 57821
17. Say You’ll Go
18. BaBopByeYa

Žanr: Dance-punk, Indie pop, African-punk
Izdavač: Bad Boy / Wondaland Arts SOciety
Produkcija: Kevin Barnes, Big Boi
Datum izdavanja: 18.05.2010.

Trajanje albuma: 68:35

Ocjena: 8.3

Prije svega, jako bitna stvar je da se oba člana benda razilaze u muzičkim ukusima. Derek je svirao gitaru u hardcore bendu dok je Alexis bila članica teen pop grupe za vrijeme svojih tinejdžerskih dana, međutim to i jest cijela pikanterija ovog albuma. Album je začinjen svim i svačim, od pravih poppie pa sve do hard core melodija, cijelom dužinom. Da li je bitno pominjati da su već na Coachella festivalu koji je održan prije par mjeseci stvorili svoju bazu fanova, te da ih pomenuta M.I.A. i Simian Mobile Disco stalno forsiraju i daju im komplimente? Pređimo na album.

Kick-off stvar je “Tell ‘Em” i već tu su “Sleigh Bells” nagovijestili šta se dešava sve do samog kraja albuma. Distorzirana gitara, preglasni i prebučni bass,s krečevi koji paraju ušne bubnjiće i zanimljivi raštrkani DnB te RnB beatovi u pozadini. Već na drugoj pjesmi “Kids” Alexis rastura u RnB maniri, pokazujući svim wannabe RnB izvođačicama kako se to zapravo radi, dok Derek vrti klasični Hip-Hop beat koji začinjava pomenutom preglasnom i predistorziranom gitarom. Moram napomenuti da sam na ovom albumu čuo možda i najzanimljivije gitarske riffove u životu, mada ih uništava sva ta distorzija, ali šta da se radi, Noise je Noise i vjerovatno to ne bi bio ciljani žanr da Derek svira drugačije podešenu gitaru — na kraju krajeva, on je potekao iz Hardcore benda. “Riot Rhytm” je prava kako samo ime kaže “štrajkačka himna”, sa dosta pomenutog Hardcorea u sebi, ali jednostavno je sve to odlično izbalansirano, skoro do nivoa savršenstva, jer Alexis zvuči sjajno sa svojim milozvučnim stišanim glasom u pozadini, ona je ta koja balansira i povlači dijagonalu između hardcorea i popa, čineći pravi Noise. Nakon štrajkačke himne, stiže i najbolja stvar na albumu. “Infinity Guitars” ima sve ono što je potrebno pravom noise-hitu. Bučna je, posjeduje potrebnu brzinu i ritmiku, experimentalna je do granice neraspoznavanja instrumenata, i sve je to popraćeno vokalnim karakteristikama moderne pop pjevačice kakva samo može biti Alexis Krauss, sa jako zanimljivim lirikama (Deaf chords, dead ends / Sling set can’t meet their demands / Dumb whores, best friends / Infinity guitars, go ‘head!).
Moram izdvojiti takođe jako dobru stvar sa ovog albuma a ona je sedma po redu — “Rill Rill” — koja je već objavljena kao singl i koja pomalo odudara od ostalih pjesama koje su žanrovski dosta slične. Naime,“Rill Rill” je prava pop-finesa od skoro četiri minute, iznimno lijepa, po prvi put čujemo i akustičnu gitaru, i tu konačno do izražaja dolazi i Alexis jer se sve uklapa baš na pravi način. Nakon nje slijedi gore već pomenuta “Crown On The Ground”, koja me uvjerila da nije bez razloga bila na 59. mjestu na Pitchforkovoj listi top 100 pjesama iz 2009., te da zavrijeđuje da bude singl. Album završava posljednja i naslovna “Treats” kojoj, ipak moram reći, fali nešto na kraju da bi postala onakva kakvom su je vjerovatno Alexis i Derek zamišljali, ali čemu sitničariti, ipak je ovo debitantski album vrijedan pomena, i mislim da bi mogao biti pravi “breaktrough” za bend koji već sada smijemo rangirati skoro rame uz rame sa Simian Mobile Discom i ostalim bendovima iz istog žanra. Mnogi će zamjeriti na dužini albuma koji traje samo pola sata, ali ipak je ovo noise, i sve više osim pola sata je previše, ako znate na šta mislim.

Sleigh Bells su pravo ljetno osvježenje, i iako moram priznati da je u modi pop-duo fazon, Alexis i Derek nisu nimalo stereotipni, čak štaviše, uspjeli su spojiti ono nespojivo i tu im moram “skinuti šešir”, te takođe moram napomenuti da je ovaj žanr na njihovom albumu na neki način inovativan te da je to vjerovatno vrsta muzike koja bi u budućnosti mogla privući veliku pažnju šireg muzičkog auditorija. Šta reći osim thumbs up, Sleigh Bells!

Lista Pjesama:

01. Tell ‘Em
02. Kids
03. Riot Rhytim
04. Infinity Guitars
05. Run The Heart
06. Rachel
07. Rill Rill
08. Crown On The Ground
09. Straight A’s
10. A/B Machines
11. Treats

Trajanje Albuma: 32:05

Žanr: Noise, experimental, dance punk
Datum izdavanja: 11.05.2010.
Produkcija: Derek E. Miller
Izdavač: Mom + Pop / N.E.E.T. (joint)

Ocjena: 8.6