U subotu, 10. septembra u art kinu Kriterion, sa startom u 23h, nastupa irski muzičar Patrick Kelleher and his Cold Dead Hands.
Patrick Kelleher u Sarajevo dolazi sa svojim pratećim bendom, od koji svaki od njih ima svoje solo projekte: School Tour i Catscars, a posjetitelji će imati priliku poslušati izvedbe School Tour-a i Catscars-a.
Patrick Kelleher je najuspješniji mladi muzičar u Irskoj u protekle dvije godine. Njegov debitanski album „You Look Cold“ je izdan u 2009. godini i proglašen je  irskim albumom godine. „You Look Cold“ je sasvim samoproduciran u Kelleher-ovom domu, na albumu su korištene 32 sprave za stvaranje zvukova. U Sarajevo dolazi da promovira svoj novi album „Golden Syrup“, koji je objavljen u julu 2011. godine. Njegov novi album je opisan kao gotični, minimal – synth zvuk, koji podsjeća na manje poznate pionire električne muzike osamdesetih godina, kao Robert Rental i John Foxx.
School Tour je solo projekt Gerrad Duffy-a, osobe koja je uz Kelleher-a od samog početka. Kritičari muziku School Tour-a opisuju kao mračnu, ali i svijetlu, nekonvencionalnu i lijepu. Duffy koristi razne neobične instrumente da kreira svoje pjesme, poput pedala, tipki, žica itd.
Catscars je solo projekt Robyn Bromfield inspiriran synth popom i ambijentalnom muzikom. Debi album je izdan 2011. godine, a na njemu je radila pune dvije godine.
Kako smo naveli na početu, nastup počinje u 23 sata, a cijena ulaznice je 5 KM.

Na oficijalnom sajtu britanskih indie rockera najavljen je novi album Suck it and See koji će ugledati svjetlo dana 6. Juna ove godine. Album će biti izdat pod značkom izdavačke kuće Domino a Monkeysi su za produciranje ponovo zadužili maestralnog DJ Forda iz Simian Mobile Disco-a. Brick By Brick je već vani i ova pjesma će biti i prvi singl sa albuma. Nije teško primijetiti da je bend otkoračio od prethodnog Humbuga, barem što se zvuka tiče, pa su to opet oni stari dobri, prepoznatljivi Arctic Monkeysi.

Album otvara “Juveniles”, odlična uvodna stvar, na pravi Walkmen-ski način, baš onako kako smo navikli, otvara apetit za preslušavanje ostatka albuma. Ono što je ovaj bend dovelo do samog vrha je i taj prepoznatljivi Leithauserov glas, koji pršti sa osjećajnošću i iskrenošću (ali onom pravom muškom, ne recimo tipa Justin Timberlakea), i koji nam jednostavno ne dozvoljava da bilo gdje “odlutamo” dok slušamo album. Upravo to je ono što slušaoca kupuje na prvo slušanje “Lisbona”. “Angela Surf City” je pjesma broj dva, pjesma pravog hitoidnog karaktera. Sačinjavaju je strašno ritmični bubnjevi, prelijepa surf pop podloga, i ponovo taj snažni Leithauserov vokal. Još jedna zanimljivost vezana uz ovaj album je da je napisano čak trideset pjesama koje su bile spremne za njega, ali onda su se momci iz benda još jednom odlučili na tematski album i to im je pošlo za rukom. Slušajući “Blue as your Blood”, zaista si možete predočiti Lisbon u glavi, jer je ovo jedna od najsnažnijih pjesama na albumu. Tripozni ritam gitare, koji me, moram priznati, neodoljivo podsjetio na Portisheadov “The Rip”, struji tokom cijele pjesme koja ima savršene lirike za savršenu melodiju, a to je samo još jedna odlika velikih bendova. “Stranded” obilježava kraj prve polovine albuma, a ujedno je i prvi singl skinut sa “Lisbon”-a. Riječ je o sjajnom tipičnom The Walkmen singlu, koji će nesumnjivo biti slušan posebno zahvaljujući jako romantičnim lirikama kojw jednostavno teku niz melodiju “nebrušenog” indie popa, i “Stranded” ostvaruje onaj prvobitni cilj benda, a to je da vas već na sredini preslušavanja albuma otuđi iz stvarnog svijeta i upusti u krasan ljetni dan u Portugalu. Drugom polovinom albuma takođe se nastavlja ista priča, možda ne toliko intenzivno kao u prvom dijelu, ali i dalje je sve to dosta solidno i poprilično uspješno, krenuvši od “Victory” , pa preko vesele i ritmične “Woe Is Me”. Propusti na albumu su zaista minimalni, čak i ako vam se desi da vam je neka pjesma već na prvo slušanje dosadna, njena sljedbenica će vam sigurno popraviti utisak, jer to je ono tipično djelovanje ovog benda, koji je zaista uspio udariti temelje Indie pop-a u SAD-u, i kome zaista nedostaje bendova ovog tipa.
Album se završava poetski. U najmanju ruku. “While I Shovel The Snow” je pravi tribute sniježnom životu koji očigledno nedostaje Leithauseru koji stanuje u sunčanom Lisbonu, te ga to tjera nazad u njegov rodni New York, dok je završna “Lisbon” samo izgovor za odlazak iz tog prelijepog grada koji mu je mnogo toga donio, proširio njegove vidike, te je sada došlo i to vrijeme rastanka između njega i Lisbona, jer se mora vratiti kući.

Nakon preslušavanja jednog ovakvog albuma, sa zanimljivom podlogom i jako slušljivom temom, te jednog melodičnog putovanja kroz Lisbon teško da možete ostati ravnodušni na cijeli LP. Dirljivo, slikovito, razigrano i melodično, The Walkmen je još jednom dokazao o kakvom se bendu radi, te da nisu rekli svoju završnu riječ. Opuštanja nema, čak ni nakon odličnih pet albuma koji su iza njih, a iskreno se nadamo barem upola dobrom sljedećem albumu ovih proslavljenih Indie mađioničara iz New York-a.

Lista Pjesama:
01. Juveniles
02. Angela Surf City
03. Follow The Leader
04. Blue As Your Blood
05. Stranded
06. Victory
07. All My Great Designs
08. Woe Is Me
09. Torch Song
10. While I Shovel The Snowx
11. Lisbon

Dužina Trajanja: 44:00.
Žanr: Indie pop, indie rock, surf pop
Izdavač: Fat Possum
Datum izdavanja: 21.09.2010.
Producent: John Congleton

Za početak, reci mi nešto o forimiranju benda i kakav je za tebe bio prelaz između neafirmisanog do profesinalnog benda?
Damian:

Kako se osjećaš kada radiš novi album? Ima li pritiska?
Damian: Mislim da postoji unutarnji pritisak. Pravljenje muzike je kao alhemija. Počneš sa zvukom i osjetiš različite emocije. Rad može biti i frustrirajući jer danima na bubnjeve dodaješ akorde i na kraju dobiješ mix raznih osjećanja. To osjećam kada radim na novom albumu. Kao potraga za nekom posebnom magijom.

Imaš li taj isti osjećaj kada si na bini?
Damian: Ne baš. Koncerti uživo su jedna druga vrsta umjetnosti. Volim kada sviram, tu se više radi o direktonoj komunikaciji s publikom. Kada sviramo ne pokušavamo da stvaramo magiju nego da komuniciramo s publikom. Pokušavamo da svi razmišljau isto, kao kada magnet preneš preko komadića željeza. Da svi budu isto povezani.

Turneja je skoro pa gotova, imate li nekih planova za 2011.?
Damian: Pripremamo nove pjesme i bit će novih izdanja. Pripremamo saradnju sa jednom plesnom grupom iz New Yorka. Također planiramo da uradimo još spotova, jer volimo da ih snimamo a nadamo se i turneji.

12. godina je iza vas, da li ima nešto što nisi uradio u muzici a volio bi da uradiš?
Damian: Ima dosta toga ali nije kao da imam neki spisak šta želim da uradim. To je potjera za idejama. Uzbuđen sam kada je riječ o budućnosti, promjenama u muzici i kako se razvijamo. Općenito mislim da je sada dobro vrijeme za kreativne muzičare. Pojavom interneta imamo nove otvorene prostore. Nije više ako prije kada se sve zasnivalo na snimcima. Važni su i nastupi uživo, gledajući paradu u New Orleansu vidim kako je muzika jedno posebno iskusto. Nama su spotovi jedna posebna forma umjetnosti tako da se mi mnogo ne brinemo oko prodaje albuma.

Kakva je po tebi, razlika između europske i američke publike?
Damian: Najveća je razlika što pređemo 100 hiljada kilometara i dođemo u totalnu drugačiju kulturu. U Americi skoro je sve isto nije ako u Europi gdje je npr. u Briselu jedna kultura a u južnoj Italiji totalno durgačija. To je ono što mi se sviđa i svaki koncert je jednistven. Europljani drugačije razmuiju muziku. Mislim da kako im engleski nije maternji jezik, mnogo bolje osjećaju muziku. U Americi ljudi su više pod utjecajem većeg marketinga i MTVa pa osjećam da je kultura jeftina i osrednja a u Europi ljudi bolje razumiju muziku i bolje se s njom povezuju i time im ostaje duže u mislima.

Ima li neki europski band da voliš da poslušaš? Jesi li uopće čuo za neki ali da nije iz Velike Britanije?
Damian: Kada god odemo na turneju poslušam mnogo bandova i pokupim nekih utjecaja. Mada u zadnje vrijeme više slušam stariju muziku, blues i soul. Tako da trenutno ne slušam mnogo moderne muzike.

Kako vi kao bend komunicirate s publikom? Da li osjećaš da vas ljudi razumiju?
Damian: Komunikacije je različita kod svih izvođača. Kod nas je uvijek takva situacija da ono što hoćemo da kažemo nikada ne kažemo, igramo se sa sirovim zvucima sve dok ne dobijemo iskru za koju se možemo vezati.

Dobitnici ste mnogih nagrada, uključujući i Grammy, da li su vam nagrade važnije ili veliki broj fanova?
Damian: Naravno, i nagrade i veliki broj fanova nam puno znači jer nam to govori da idemo dalje i to je vrlo važno. Potraga za novim idejama je ono za što živim, dobijem neku ideju i pokušavaš da je realizuješ. Laska mi kada dobijem nagradu ali opet nagrada je samo komad metala, to je refleksija prošlosti, važna je budućnost.

Imaš li neku poruku za fanove u Bosni i Hercegovini?
Damian: Htio bi im se zahvaliti. Nevjerovatno mi je da živimo u takvom vremenu gdje možemo diretkno da se povežemo s ljudima koji su tako daleko. Nikada nismo svirali u Bosni i Hercegovini i voljeli bismo doći i to zato što imamo toliko fanova širom svijeta i zbog njih sve ovo radimo. I zato vam hvala.

Za kraj pogledajte odličan video za pjesmu “This Too Shall Pass (Rube Goldberg Machine version)”…

Kako ne biste stekli pogrešan dojam da je ovo još jedan od mnoštva tendencioznih ekstravagantnih underground bendova koji ne mari previše za kvalitet svojih snimaka, neka bude rečeno da je produkcija ovog albuma iznad očekivanja, vrlo profesionalno urađena. U principu, ovaj album će vam se svidjeti u onolikoj mjeri u kolikoj mu dozvolite da vam se predstavi. Na prvo slušanje može djelovati neartikulisan, “težak” i spor, ali uz svako slijedeće slušanje ćete vjerovatno otkrivati nove detalje i momente koji ga čine sve boljim. Naravno, ukoliko vam se sviđa fuzija gorenavedenih žanrova. U suprotnom, nemojte očekivati previše.

Album otvara interesantna suradnja ženskih i muških vokala na Sauvez-moi De L’Enfer, kao mračno melanholična molitva za spašavanje od pakla, nakon čega slijedi ritmičnija Nausea u kojoj dominiraju blueserske gitarske dionice i grublji vokali, dok negdje na pola numere možete svjedočiti originalnom jazzy prekidu, što je jedna od karakteristika ovog benda. Slijedeća Darkness je otprilike u istom blues maniru kao Nausea. Na pola albuma, nakon prosječne Trazodone slijedi definitivni masterpiece ovog materijala, pjesma pod nazivom Sad Stanley. Ujedno najduža traka (7:22), Sad Stanley pozicionira ovaj album visoko na listi zanimljivih albuma izašlih unazad, recimo, dvije godine. Melodična i strukturirana na Caveovski način, sa piano i gitarskim linija koje se ispreplićući nadopunjuju, ova stvar je bez daljnjeg vrhunac albuma. Nakon Stanleya, Time in Heaven — Forever in Hell opravdava svoju ulogu kao melanholična, topla odjavna numera.

Darkness, Oh Hell je, ukratko, dobar album, pod uslovom da ste otvoreni za žanrovsko eksperimentisanje sa elementima bluesa, punka, indie rocka. Uzimajući u obzir da ovom bendu očigledno popularnost i nije na prvom mjestu prioriteta, dojam da je njihova muzika, pa tako i ovaj album, rađena za uski krug ljubitelja i potencijalnih fanova je sasvim opravdan. Postoje otprilike tri situacije u kojima se možete naći nakon prvog preslušavanja — otpisaćete ovaj album i ubuduće ga zaobilaziti u širokom luku, dozvolit ćete mu još jednu priliku ili ćete biti naprosto oduševljeni, s prve. Nema razloga da ga ne poslušate.

Lista pjesama:
01. Sauvez-moi De L’Enfer
02. Nausea
03. Darkness
04. Trazodone
05. Sad Stanley
06. Time in Heaven, Forever in Hell

Trajanje: 28:50

Trophy Scars myspace

Uvodne dvije stvari za “zagrijavanje” su odlično osmišljene i sigurno će vas inspirisati da nastavite i dalje sa preslušavanjem, što je prva naznaka dobrog albuma. Naime riječ je o možda i dvjema ponajboljim pjesmama koje je bend ikada stvorio, a to su naslovna “Suburbs”,i “Ready to Start”, koje su odmah postale i prvi singlovi. Riječ je o prelijepim indie-melodičnim kompozicijama, sa nezaobilaznim baroknim elementima koji su oduvijek krasili ovaj bend. Treba priznati da je ekscentrični Win Butler oduvijek pisao odlične lirike koje su izražavale njegove političke stavove, mišljenje o prolaznim stvarima, kao što su život, ljubav i novci, ali na “The Suburbs” lirike su jače i uvjerljivije nego ikada do sada, tako da su se besane noći koje je proveo pišući tekstove za pjesme, konačno isplatile na najbolji način. Tu je i naravno nezaobilazno koketiranje sa francuskim jezikom, ta ipak je u pitanju Kanađanski bend, što je takođe pozitivna stvar, još pogotovo kada su u pitanju tako lijepe lirike (Toute ma vie, est avec toi/Toute ma vie, est avec toi/Moi J’attends, toi tu pars.), jednostavno i genijalno. U pitanju je odlična ljubavno-melanholična stvar nazvana “Empty Room”, koja očarava već na prvo slušanje. Uspio sam konačno i shvatiti da se genijalnost ovog benda nalazi baš u toj raznovrsnosti koju posjeduje svaki od sedam članova. Ideja nazvana popularno “dvopjesma”, nalazi se i na ovom albumu, i to na dva mjesta. Riječ je o “Half Light I”,“Half Light II”, te “Sprawl I” i “Sprawl II”. Najbolje od svega je što su ove četiri pjesme savršeno ukomponovane u jednu cjelinu, te nisu samo tu kao izgovor za nakupljanje potrebnih minuta za jedan solidan LP, a “The Suburbs” se može pohvaliti sa 64 minute čiste inspiracije.

Nakon što preslušate “The Suburbs” možete se pohvaliti kako ste preslušali ako ne najbolji, onda vjerovatno jedan od najinspirativnijih albuma koji su izašli do sada u 2010. godini. Win Butler je ostao misteriozno neodoljiv, promijenio je frizuru i tri člana benda, no stare navike pisanja fenomenalnih kompozicija su definitivno ostale iste. Svaka čast Arcade Fire!

Lista Pjesama:

1.Suburbs
2.Ready To Start
3.Modern Man
4.Rococo
5.Empty Room
6.City With No Children
7.Half Light I
8.Half Light II
9.Suburban War
10.Month of May
11.Wasted Hours
12.Deep Blue
13.We Used To Wait
14.Sprawl I
15.Sprawl II
16.The Suburbs (continued/reprise)

Dužina Trajanja: 63:54

Žanr: Indie rock, Orchestral indie, experimental rock
Izdavač: Merge
Datum izdavanja: 02.08.2010.
Produkcija: Markus Dravs, Arcade Fire

Ocjena: 9.8

“Interpol” je kao i svaki njihov album do sada jako sadržajan. Lirike su privatnog karaktera, tako da je svaka pjesma tematski vezana uz narednu. Album otvara uvodna “Success”, i već se može naslutiti po lirikama da se radi o pjesmi grižnje savjesti  (I have succeeded /I won’t compete for long /I’m not not supposed to show you /I’ve got two secrets/But I only told you one /I’m not not supposed to show you) ‚a takve teme su zaštitni znak pisanja frontmena Paul Banksa. “Memory Serves” ulijeće sjajno poslije “Success”; dajući naznake odličnog orkestralnog intra, pomalo podsjeća na sjajnu “Pioneer To The Falls” sa prethodnog albuma, pa je tako možda bilo bolje da je ova pjesma bila intro, ali dobro, to je jedina zamjerka, pa je tako i beznačajna u odnosu na sjajnu svirku koju bend demonstrira. Daniel Kessler (ritam gitara) pravi sjajan zaokret na polovici pjesme, što joj daje poseban štih, bas linija je fenomenalno ukomponovana, i iako to nije tema ovog članka, ne mogu a da ne pomenem činjenicu da je Carlos Dengler jedan od najboljih basista na svijetu, i da će zasigurno jako nedostajati bendu u njihovim budućim podvizima. “Summer Well” je još jedna prava ritmična indie poslastica a la Interpol, tekst je dosta sjetan, i ovo je prva pjesma na albumu u kojoj se primjećuje sjajna nadopuna gitara Kesslera i Banksa što je bio njihov zaštitni znak na prva dva albuma, no sada kad je priča potpuno drugačija to više nije na stvari. Ovo izvrsno potvrđuje pjesma koja je imala čast da najavi ovaj album. Naravno, riječ je o “Lights”, koja predstavlja Interpol u potpuno drugom svjetlu. Dakako da je bend oduvijek bio ozbiljan, i žanrovski i lirički, međutim na “Lights” lirike zvuče tako iskreno i požrtvovano da sam se morao natjerati na više preslušavanja navedene pjesme, da bih shvatio da više ne slušam stari Interpol, već neki novi, koji je mnogo dubokoumniji i iskreniji nego prije. Naravno da sam se na pola puta preslušavanja ovog albuma i dalje pitao da li je “Summer Well” sve što mogu dati od pravog gitarskog roka, ali onda je naišla “Barricade”, koja je ujedno i prvi singl sa ovog albuma. Pjesma ima veliki potencijal pravog pravcatog komercijalnog hita, i to je vjerovatno glavna stvar koja je nedostajala ovom bendu — mnogo pjesama, od kojih su sve “tu negdje”, ali ni jedna se ne može izdvojiti kao pravi hit. “Barricade” je poslije “The Heinrich Maneuver” (na koju neodoljivo podsjeća), po mom skromnom mišljenju, tek drugi pravi hit ovog benda. Catchy refren, odlična izmjena ritmova, prije svega treba naglasiti da je ova pjesma definitivno Kesslerova, jer on na njoj dolazi do najvećeg izražaja sa svojim karakterističnim i sjajnim promjenama ritma I tempiranjem, drugim riječima: Daniel Kessler se pokazao kao odličan playmaker što bi se sportskim žargonom reklo, i naravno njemu treba pripisati najviše zasluga za ovu sjajnu post-punk himnu. Na drugom dijelu albuma se nalaze sve same anti-Interpol stvari, ili bolje da kažem new-Interpol, pa se tako ritam ne mijenja sve do “Always Malaise (The Man I Am)”, na kojoj vlada ona prelijepa mračna post-punk atmosfera koju bend nosi još od svojih korijena, a se ona prožima sve do posljednje “The Undoing” gdje je Banks pomalo komično ali na kraju dosta uspješno po prvi put koketirao sa španjkolskim jezikom koji mu je nasljeđe još iz srednje škole koju je pohađao u Madridu.

Potrebno je pomenuti da ovaj album Interpola izaziva u najmanju ruku iznenađujuće dobar i čudan osjećaj. Naravno na ovu vrstu komponovanja možda nismo navikli, barem kada je ovaj bend u pitanju … navikli smo na odlično preplitanje zvonkih gitara, kojeg ovdje jako malo ima, nametljive bas-linije kojih također na ovom albumu jako malo ima, i gromoglasno lupanje po bubnjevima, kojeg na ovom albumu, ponavljam, jako malo ima. Međutim, rezultat nije izostao .Naravno, potrebno je albumu dati vremena da vas osvoji, jer ćete tek nakon petog ili šestog preslušavanja shvatiti kolika je zapravo dubina i iskrenost ovog albuma.

Lista Pjesama:

01. Success
02. Memory Serves
03. Summer Well
04. Lights
05. Barricade
06. Always Malaise (The Man I Am)
07. Safe Without
08. Try It On
09. All Of The Ways
10. The Undoing

Dužina Trajanja: 45:46

Izdavač: Matador
Žanr: Indie, post-punk, orchestral indie
Produkcija: Interpol
Datum izdavanja: 13.09.2010.

Ocjena: 8.7

Maya je album bez antičkih vrijednosti, apolitičkih poruka, bezvrijednih i blijedih tekstova, te bezrazložne buke čij cilj i nisam baš shvatio u potpunosti. Zamjetite masovno korištenje rječice “bez” u predhodnoj rečenici? Sa razlogom naravno.
Jer prethodna dva albuma su imali sve ovo što Maya nema, a od velikan se očekuju velika djela.
Na Maya-i je sve nekako polovično, album je polovično ispečen, polovično produciran, te polovično ispjevan. U svakoj pjesmi nedostaje ponešto i to je odmah vidljivo na prvo slušanje. Na albumu je mnogo dobrih zvučnih efekata za koje su definitivno zaslužni Derek Miller iz Sleigh Bellsa, Rusko te duo iz Major Lazera, no M.I.A., koja je vjerovatno pomislila da je dovoljno zrela za produciranje albuma je to totalno pogrešno “naredala”. Uzmimo samo za primjer stvar “Steppin Up”, koja ima toliko nabrijan početak i dovodi vas u nekontrolisano isčekivanje, te enormnu želju za slušanjem ostalih pjesama, no od polovice pjesme, tj. negdje od druge minute, uopće ne primjećujete kako je taj drugi dio pjesme ustvari zabrljan. Dosta stvari je semplovano, krenimo sa prvom pjesmom koja je najavljena kao veliki hit a to je “Born Free” agresivna i arogantna stvar, koja sadrži zvukove iz Ghostridera, pa onda i “Meeds and Feds” prava plesna himna, koja sadrži rif i perkusije iz “Treats”, Sleigh Bellsa, koji su prvi potpisali za njenu diskografsku kuću N.E.E.T. Naravno, ove dvije pjesme odmah moram izdvojiti iz mase, te mogu reći da su one inekako očuvale “staru M.I.A.-u”, za razliku od ostatka albuma.

Naime M.I.A.je protračila tako dobre producente kakvi su Rusko, Major Lazer, te Derek Miller, koji su bili jedan od razloga da očekujem remek djelo. Bez sumnje oni su jako dobro odradili svoj posao, potrudili su se i to je vidljivo, no M.I.A. je bila odlučujući faktor koji je rekao završnu riječ albumu i to je definitivno najveća greška na njemu. Sa “Tell my why”, koja neodoljivo podsjeća na “Paper Planes”(no nije niti loša kopija njenog najvećeg singla u karijeri), M.I.A. je očito željela postići isti efekat oživljavajući asocijaciju u podsvijesti slušaoca koja ga odmah navodi na “Paper Planes”, no niti “Tell me why” nije ostavila “dublji trag” u slušateljskim ušima. Naprotiv, zazvučala mi je tako blijedo i fake da me je u jednom trenutku podsjetila na Christinu Aguileru (ne ponovilo se). Srećom huh, nije se to ponovilo do kraja albuma, ali također se nije desilo ništa vrijedno pomena. Tu je i šestominutna “neprogresivna” Teqkilla koju je isproducirao Christopher Mercer Rusko, te ona nosi jako kvalitetan dubstep u sebi, ali M.I.A. je  toliko naporna i dosadna sa svojim vokalima i bezvrijednim samplovima da sam jedva čekao kraj ove pjesme ili bolje da kažem agonije. Mercer je bio zadužen i za dvanaestu stvar i ujedno posljednju na albumu, nazvanu “Space”, koja je još jedna od rijetkih svijetlih izleta Maye na ovom albumu.

Naravno za kraj, neizbiježno je da će i M.I.A. razuvjeriti svoju publiku, nakon loših kritika, te će vjerovatno reći da je ovo pravi album u pravom trenutku njene bogate karijere, te da je veliko anti-pop otkrovenje. Nesumnjivo njena publika će “popiti vodu” i kupiti album (ukoliko to već nisu i učinili), no ja ostajem pri svom mišljenju, a ono je da ovaj album nije niti upola kvalitetan i dobar kao što su njeni odlični prethodnici, te da u svakoj pjesmi nedostaje ponešto, a to nešto je najvjerovatnije ona prava dobra, stara M.I.A.

Lista Pjesama:
1.Message (intro)
2.Steppin’ Up
3.XXXO
4.Teqkilla
5.Lovalot
6.Story To Be Told
7.It Takes Muscles
8.It iz What It iz
9.Born Free
10.Meds And Feds
11.Tell Me Why
12.Space

Trajanje Albuma: 41:39
Žanr: Experimental, Alternative, Hip-Hop, Alt Dance
Izdavačka kuća: N.E.E.T., InterScope, XL Recordings
Producent: Derek E. Miller, Rusko, Major Lazer, M.I.A.
OCJENA: 5.2