U subotu, 10. septembra u art kinu Kriterion, sa startom u 23h, nastupa irski muzičar Patrick Kelleher and his Cold Dead Hands.
Patrick Kelleher u Sarajevo dolazi sa svojim pratećim bendom, od koji svaki od njih ima svoje solo projekte: School Tour i Catscars, a posjetitelji će imati priliku poslušati izvedbe School Tour-a i Catscars-a.
Patrick Kelleher je najuspješniji mladi muzičar u Irskoj u protekle dvije godine. Njegov debitanski album „You Look Cold“ je izdan u 2009. godini i proglašen je  irskim albumom godine. „You Look Cold“ je sasvim samoproduciran u Kelleher-ovom domu, na albumu su korištene 32 sprave za stvaranje zvukova. U Sarajevo dolazi da promovira svoj novi album „Golden Syrup“, koji je objavljen u julu 2011. godine. Njegov novi album je opisan kao gotični, minimal – synth zvuk, koji podsjeća na manje poznate pionire električne muzike osamdesetih godina, kao Robert Rental i John Foxx.
School Tour je solo projekt Gerrad Duffy-a, osobe koja je uz Kelleher-a od samog početka. Kritičari muziku School Tour-a opisuju kao mračnu, ali i svijetlu, nekonvencionalnu i lijepu. Duffy koristi razne neobične instrumente da kreira svoje pjesme, poput pedala, tipki, žica itd.
Catscars je solo projekt Robyn Bromfield inspiriran synth popom i ambijentalnom muzikom. Debi album je izdan 2011. godine, a na njemu je radila pune dvije godine.
Kako smo naveli na početu, nastup počinje u 23 sata, a cijena ulaznice je 5 KM.

Album otvara “Juveniles”, odlična uvodna stvar, na pravi Walkmen-ski način, baš onako kako smo navikli, otvara apetit za preslušavanje ostatka albuma. Ono što je ovaj bend dovelo do samog vrha je i taj prepoznatljivi Leithauserov glas, koji pršti sa osjećajnošću i iskrenošću (ali onom pravom muškom, ne recimo tipa Justin Timberlakea), i koji nam jednostavno ne dozvoljava da bilo gdje “odlutamo” dok slušamo album. Upravo to je ono što slušaoca kupuje na prvo slušanje “Lisbona”. “Angela Surf City” je pjesma broj dva, pjesma pravog hitoidnog karaktera. Sačinjavaju je strašno ritmični bubnjevi, prelijepa surf pop podloga, i ponovo taj snažni Leithauserov vokal. Još jedna zanimljivost vezana uz ovaj album je da je napisano čak trideset pjesama koje su bile spremne za njega, ali onda su se momci iz benda još jednom odlučili na tematski album i to im je pošlo za rukom. Slušajući “Blue as your Blood”, zaista si možete predočiti Lisbon u glavi, jer je ovo jedna od najsnažnijih pjesama na albumu. Tripozni ritam gitare, koji me, moram priznati, neodoljivo podsjetio na Portisheadov “The Rip”, struji tokom cijele pjesme koja ima savršene lirike za savršenu melodiju, a to je samo još jedna odlika velikih bendova. “Stranded” obilježava kraj prve polovine albuma, a ujedno je i prvi singl skinut sa “Lisbon”-a. Riječ je o sjajnom tipičnom The Walkmen singlu, koji će nesumnjivo biti slušan posebno zahvaljujući jako romantičnim lirikama kojw jednostavno teku niz melodiju “nebrušenog” indie popa, i “Stranded” ostvaruje onaj prvobitni cilj benda, a to je da vas već na sredini preslušavanja albuma otuđi iz stvarnog svijeta i upusti u krasan ljetni dan u Portugalu. Drugom polovinom albuma takođe se nastavlja ista priča, možda ne toliko intenzivno kao u prvom dijelu, ali i dalje je sve to dosta solidno i poprilično uspješno, krenuvši od “Victory” , pa preko vesele i ritmične “Woe Is Me”. Propusti na albumu su zaista minimalni, čak i ako vam se desi da vam je neka pjesma već na prvo slušanje dosadna, njena sljedbenica će vam sigurno popraviti utisak, jer to je ono tipično djelovanje ovog benda, koji je zaista uspio udariti temelje Indie pop-a u SAD-u, i kome zaista nedostaje bendova ovog tipa.
Album se završava poetski. U najmanju ruku. “While I Shovel The Snow” je pravi tribute sniježnom životu koji očigledno nedostaje Leithauseru koji stanuje u sunčanom Lisbonu, te ga to tjera nazad u njegov rodni New York, dok je završna “Lisbon” samo izgovor za odlazak iz tog prelijepog grada koji mu je mnogo toga donio, proširio njegove vidike, te je sada došlo i to vrijeme rastanka između njega i Lisbona, jer se mora vratiti kući.

Nakon preslušavanja jednog ovakvog albuma, sa zanimljivom podlogom i jako slušljivom temom, te jednog melodičnog putovanja kroz Lisbon teško da možete ostati ravnodušni na cijeli LP. Dirljivo, slikovito, razigrano i melodično, The Walkmen je još jednom dokazao o kakvom se bendu radi, te da nisu rekli svoju završnu riječ. Opuštanja nema, čak ni nakon odličnih pet albuma koji su iza njih, a iskreno se nadamo barem upola dobrom sljedećem albumu ovih proslavljenih Indie mađioničara iz New York-a.

Lista Pjesama:
01. Juveniles
02. Angela Surf City
03. Follow The Leader
04. Blue As Your Blood
05. Stranded
06. Victory
07. All My Great Designs
08. Woe Is Me
09. Torch Song
10. While I Shovel The Snowx
11. Lisbon

Dužina Trajanja: 44:00.
Žanr: Indie pop, indie rock, surf pop
Izdavač: Fat Possum
Datum izdavanja: 21.09.2010.
Producent: John Congleton

Nakon odlično prihvaćenog debitantskog albuma “Apparitions”, i jednako dobrog “Glo”, na kojima su uspješno kombinirani darkwave, trip-hop, ambijentalna elektronika i sve to začinjeno nježnim Christinim vokalima, putanja ovog dua krenula je uzlaznim putem. Nakon još nekoliko izdanja koja su prethodila albumu Pulse of the Earth, War-N i Christa su ušli u određeni period muzičke hibernacije u kojem su premišljali ideju koja stoji iza njihovog zvuka. Njihovim riječima, nakon određenog vremena nestalo je misterije i kreativnosti koja ih je karakterizirala, pa su se odlučili na stvaranje nečeg što bi ih ponovo vratilo na stare staze. Što im je u potpunosti uspjelo sa ovim albumom. Pulse of the Earth je osvježavajuće izdanje HL, u kojem na najbolji način dolazi do izražaja njihov kreativni potencijal oličen u deset melodičnih numera. Album je izdan u februaru 2010. godine, što ga ne čini najsvježijim materijalom za recenziranje, ali uslijed nedovoljne medijske eksponiranosti, do ovog uratka došli smo tek sada. Ipak, to ne mijenja činjenicu da smo sretni da vam možemo predstaviti ovo izdanje Hungry Lucy — Za dobru muziku nikad nije kasno, rekao bi moj vrlo dobar prijatelj.

Bez potrebe da žanrovski ograničavamo ovaj uradak, neka bude rečeno da elektronika u njihovom radu poprima sasvim drugačije značenje, udaljuje se od stereotipne sintetike a približava toplom, humanoidnijem zvuku koji je samo potcrtan Christinim predivnim vokalima. Vokali su na svim pjesamama udarni motiv i najveći adut, ali nimalo ne zaostaje niti muzička podloga. Od otvaranja sa “Just Imagine”, preko naslovne “Pulse of the Earth” i “Balloon Girl” isprepliće se groove trip-hopa, prstohvat popa kojeg dodaju vokali i inteligentno korištenje elektro elemenata, što sve zajedno sa toplim padovima i interesantnim melodijskim strukturama čini nenametljivi, na momente melanholičan muzički uradak kojem savršeno odgovara opis “mood” muzike. Pjesme su dovoljno aranžmanski diferencirane ali su kohezioni elementi u svakoj pojedinačno dovoljno jaki da se uklapaju u cjelinu, a na momente svjedočimo neobičnoj energiji kao npr. na “The Standing Ones”, koja kod slušaoca stvara dojam snažne interpretacijske i sugestivne sposobnosti ovog dvojca. Ukoliko ste ljubitelj mellow trip-hopa i dream pop zvuka, ovo je definitivna preporuka za vas.

Lista pjesama:
01. Just Imagine
02. Pulse of the Earth
03. Balloon Girl
04. Bumble
05. Hill
06. Simone
07. Voyeur
08. The Standing Ones
09. Sunday Smiled
10. Wandering

Linkovi:
Hungry Lucy myspace
Hungry Lucy bandcamp

SUB: Kako pripremaš svoje setove i kakvu opremu koristiš na svojim nastupima?
DJ Riven: Obično ovisi o tome gdje sviram, ako su to dnb i dubstep headovi — onda će set biti ispunjen istim, a ako je publika „šarena“ onda set širim sa malo electra, fidgeta, glitcha. Mada, sve sam sigurniji da što više gradiš svoj set neovisno o tome gdje sviraš — ekipa će te bolje primiti, tako da u zadnje vrijeme dosta radim improvizacije po osjećaju koji dobijam od publike. Što se tiče opreme, „my weapon of choice“ su dva gramofona Technics 1210MK2, Allen Heath mixer, Serato, dvije ruke, i sluh :)

SUB: Šta je ono što ljudi u Sarajevu najviše žele čuti na partijima?
DJ Riven: Ja imam sreću da me uvijek „prati“ fleksibilna publika. Fleksibilna u smislu da im je bitan dobar kick, snare i kvalitetan bass. Mada, postoji par artista koji su shureshot tipa Chase & Status, Nero ili La Roux i bez njih ni jedna svirka ne prolazi.

SUB: Nastupao si na ovogodišnjem EXIT-u. Kakve su impresije, koliko si zadovoljan nastupom i publikom i da li si dobio nekakav feedback?
DJ Riven: EXIT je izuzetno iskustvo sam po sebi, a pogotovo za DJ-a. Malo je nezgodan termin bio jer u isto vrijeme su bila strašna imena na Dance Areni i HNS stageu, ali i ono publike što je bilo pružilo mi je dovoljno ljubavi, plus osjećaj da dočekaš zoru za tejblovima…to je neprocjenjivo.

SUB: Track bez koje tvoj set ne može proći?
DJ Riven: Huh, to bi definitivno bila edIT — More Lazers

SUB: Najbolji album koji si čuo u zadnjih nekoliko mjeseci?
DJ Riven: The Glitch Mob — Drink The Sea

SUB: Dva/četiri najreprezentativnija bosanskohercegovačka DJa?
DJ Riven: DJ Ahmaad — bez premca, Billain — više zbog svojih kvalitetnih izdanja

SUB: Na čemu trenutno radiš? Da li su ikakvi remixi na vidiku?
DJ Riven: Imam dosta projekata koje sam započeo u trenutku inspiracije, ali kako sam uvijek u svađi sa vremenom, tako odgađam završavanje. Zacrtao sam sebi kraj godine kao krajnji deadline za završetak bar 3 promo trake, pa vidjećemo.

SUB: Kakvi su planovi s Concrete Jungle-om? Da li ubrzo imate zakazane nove evente? Nešto “ekskluzivno” za SUB?
DJ Riven: Od septembra opet krećemo sa CJ serijalom. Još uvijek pregovaramo sa dosta novih imena koja će biti tu uz naše prijatelje koji nam uvijek dođu u goste, ali dok ne budemo imali definitivne potvrde ništa ne širimo. Jedino što možemo potvrditi u ovom trenutku je da će pored SoBe u igri biti još jedno mjesto koje će biti dom Concrete Jungle sezone broj 3. Svakako SUB će biti prvi koji će saznati čitavu priču !

SUB: Hvala za ovaj intervju. Za kraj želimo print screen trenutne iTunes playliste i ostavljamo ti prostor za završnu riječ, poruku SUB čitateljima (želje) i pozdrave ;)
DJ Riven: Evo ga, to se vrti zadnjih mjesec dana … (galerija).
Sve se svodi na to da vjerujete u ono što radite, ne pokušavajte se dodvoravati nikome i budite ono što jeste…tako će vas više poštovati. I da, nemojte nikad biti zadovoljni, zadovoljstvo je smrt progresu (uh kako zvučim ko neki loš motivacijski govornik :)
Budite dobri i kreativni.
Vaš Riven

Ispitivačina: DJ Riven vs SUB (Amila Hrustić)
Za više informacija posjetite DJ Riven Sound Cloud profil.

Maya je album bez antičkih vrijednosti, apolitičkih poruka, bezvrijednih i blijedih tekstova, te bezrazložne buke čij cilj i nisam baš shvatio u potpunosti. Zamjetite masovno korištenje rječice “bez” u predhodnoj rečenici? Sa razlogom naravno.
Jer prethodna dva albuma su imali sve ovo što Maya nema, a od velikan se očekuju velika djela.
Na Maya-i je sve nekako polovično, album je polovično ispečen, polovično produciran, te polovično ispjevan. U svakoj pjesmi nedostaje ponešto i to je odmah vidljivo na prvo slušanje. Na albumu je mnogo dobrih zvučnih efekata za koje su definitivno zaslužni Derek Miller iz Sleigh Bellsa, Rusko te duo iz Major Lazera, no M.I.A., koja je vjerovatno pomislila da je dovoljno zrela za produciranje albuma je to totalno pogrešno “naredala”. Uzmimo samo za primjer stvar “Steppin Up”, koja ima toliko nabrijan početak i dovodi vas u nekontrolisano isčekivanje, te enormnu želju za slušanjem ostalih pjesama, no od polovice pjesme, tj. negdje od druge minute, uopće ne primjećujete kako je taj drugi dio pjesme ustvari zabrljan. Dosta stvari je semplovano, krenimo sa prvom pjesmom koja je najavljena kao veliki hit a to je “Born Free” agresivna i arogantna stvar, koja sadrži zvukove iz Ghostridera, pa onda i “Meeds and Feds” prava plesna himna, koja sadrži rif i perkusije iz “Treats”, Sleigh Bellsa, koji su prvi potpisali za njenu diskografsku kuću N.E.E.T. Naravno, ove dvije pjesme odmah moram izdvojiti iz mase, te mogu reći da su one inekako očuvale “staru M.I.A.-u”, za razliku od ostatka albuma.

Naime M.I.A.je protračila tako dobre producente kakvi su Rusko, Major Lazer, te Derek Miller, koji su bili jedan od razloga da očekujem remek djelo. Bez sumnje oni su jako dobro odradili svoj posao, potrudili su se i to je vidljivo, no M.I.A. je bila odlučujući faktor koji je rekao završnu riječ albumu i to je definitivno najveća greška na njemu. Sa “Tell my why”, koja neodoljivo podsjeća na “Paper Planes”(no nije niti loša kopija njenog najvećeg singla u karijeri), M.I.A. je očito željela postići isti efekat oživljavajući asocijaciju u podsvijesti slušaoca koja ga odmah navodi na “Paper Planes”, no niti “Tell me why” nije ostavila “dublji trag” u slušateljskim ušima. Naprotiv, zazvučala mi je tako blijedo i fake da me je u jednom trenutku podsjetila na Christinu Aguileru (ne ponovilo se). Srećom huh, nije se to ponovilo do kraja albuma, ali također se nije desilo ništa vrijedno pomena. Tu je i šestominutna “neprogresivna” Teqkilla koju je isproducirao Christopher Mercer Rusko, te ona nosi jako kvalitetan dubstep u sebi, ali M.I.A. je  toliko naporna i dosadna sa svojim vokalima i bezvrijednim samplovima da sam jedva čekao kraj ove pjesme ili bolje da kažem agonije. Mercer je bio zadužen i za dvanaestu stvar i ujedno posljednju na albumu, nazvanu “Space”, koja je još jedna od rijetkih svijetlih izleta Maye na ovom albumu.

Naravno za kraj, neizbiježno je da će i M.I.A. razuvjeriti svoju publiku, nakon loših kritika, te će vjerovatno reći da je ovo pravi album u pravom trenutku njene bogate karijere, te da je veliko anti-pop otkrovenje. Nesumnjivo njena publika će “popiti vodu” i kupiti album (ukoliko to već nisu i učinili), no ja ostajem pri svom mišljenju, a ono je da ovaj album nije niti upola kvalitetan i dobar kao što su njeni odlični prethodnici, te da u svakoj pjesmi nedostaje ponešto, a to nešto je najvjerovatnije ona prava dobra, stara M.I.A.

Lista Pjesama:
1.Message (intro)
2.Steppin’ Up
3.XXXO
4.Teqkilla
5.Lovalot
6.Story To Be Told
7.It Takes Muscles
8.It iz What It iz
9.Born Free
10.Meds And Feds
11.Tell Me Why
12.Space

Trajanje Albuma: 41:39
Žanr: Experimental, Alternative, Hip-Hop, Alt Dance
Izdavačka kuća: N.E.E.T., InterScope, XL Recordings
Producent: Derek E. Miller, Rusko, Major Lazer, M.I.A.
OCJENA: 5.2

Janelle Monae je najvjerovatnije najveća muzička senzacija ove godine. A bio bi red i da objasnim zašto je to tako. Nakon što preslušate njen debitantski album The ArchAndroid, vjerovatno će vam se mnogo toga kovitlati u glavi, uglavnom od buke koju ona pravi, od nespojivih žanrova koje je spojila i postigla da sve to zvuči apsolutno fantastično i osvježavajuće, te njenog snažnog i prodornog glasa koji se pretvara iz onog najmilozvučnijeg, pa sve do trenutaka kada koordinira sa najžešćim pankerskim vokalom. Pjesme na albumu su slične politike, te se kreću uporedo sa njenim sjajnim vokalom pa mi je tako i najteže bilo odrediti žanr ovog albuma, jer Janelle na albumu koketira sa pravim punokrvnim pankom, Britanskim Pastoral-Folkom, R&B-om iz osamdesetih na kojem bi joj pozavidila čak i Whitney Houston (u najboljim danima), Baroknim Popom, Kabareom, pa čak je možemo čuti i kako repa (ne baš k’o  Mos Def, ali djevojka ima stila). Šalu na stranu, ovaj album ima šansu da postane klasik veći i komercijalniji čak i od Michael Jacksonovog Thrillera ili Princeovog Purple Raina, jer je zaista osvježenje u modernoj pop muzici.

Najupečatljivija stvar kod The ArchAndroida nije samo što je prenabacan raznim žanrovima,koji su skoro nespojivi, već je to, zato što između njih nema praznog hoda i manjka kohezije. Naravno i tekstualno je jako dobra, a za tu pohvalu su najvažniji njeni tekstopisci koji su kolaborirali s njom u pisanju pjesama (Nathaniel Irvin III, Roman GianArthur Irvin, Charles Joseph II, Kevin Barnes), koji su uglavnom bili “na istoj talasnoj razdaljini” sa Janelle, jer svi znamo koliko je teško napisati pjesmu u kolaboraciji, no istom voljom, inspiracijom i kreativnošću sve je moguće. Naravno iako je na albumu zastupljeno mnogo različitih muzičkih žanrova, flow je odličan, te se manje više ne gubi nit od prve pa sve do posljednje stvari na njemu, no odmah bih naglasio da na dosta pjesama na drugoj polovici albuma Janelle i partneri imaju čak i nepotrebni višak inspiracije pa se to i osjeti pogotovo na posljednjoj “BaBopByeYa”, koja ima odličan uvod, izvrstan bridge, no međutim kraj uopšte nisam shvatio. Ista stvar se dešava i sa “Mushroom’s and Roses” i “Say You’ll go”. Vratimo se na Janellein vokal. U trenutcima zvuči kao ženska kopija David Bowiea, R&B faze odrađuje tako dobro da bi se posramila i sama gospođa Erykah Badu, ali tajna svega je da se Janelle ne štedi, a najbolje od svega je to što ona nema uopšte muzičkog obrazovanja pa tako njen sirovi glas zvuči još primamljivije. Naravno iako se oslanja na svoj enormni ego u glasu, koji je itekako osjetan na albumu, ona ne “koči” instrumentalne dijelove svojih pjesama već jednostavno “teče niz rijeku”. Janelle spaja sve ono izvitopereno u njoj u savršenu cjelinu, u isto vrijeme u svojim pjesmama veliča Ratove Zvijezda, Muhameda Alija, Salvadora Dalija (na koveru), ljubav i rat, a sve to istovremeno zvuči i energično, i šašavo, i ozbiljno. Za primjer bih uzeo stvar “Oh Maker”, pravu neo-psihodeličnu folk stvar koja je po meni i najbolja pjesma na albumu, gdje je sve na svom mjestu od njenog pulsirajućeg vokala, čij smijer i jačinu Janelle mijenja kao iz šale, poput neke iskusne pop zvijezde koja ima barem milion koncerata iza sebe, a ne mogu da ne izdvojim pravu post-punk poslasticu “Cold War”.

Za kraj moram reći da je ova ambiciozna mlada djevojka iz Kansas Citya koju je proslavila obična reklama za Coca-Colu, inspirisana Afrofuturizmom, post-punkom, plesnim afričkim ritmovima, čak i prevazišla ono zacrtano, te obećavam i nadam se da ćemo još čuti za nju, ali za sada tu je brilijantni The ArchAndroid, koji će vas sa sigurnošću pošteno razdrmati.

Lista pjesama:

01. Suite Overture II
02. Dance or Die
03. Faster
04. Locked Insied
05. Sir Greendown
06. Cold War
07. Tightrope
08. Neon Gumbo
09. Oh,Maker
10. Come Alive(War of the Roses)
11. Mushrooms & Roses
12. Suite Overture pt. III
13. Neon Valley Street
14. Make the Buss
15. Wondaland
16. 57821
17. Say You’ll Go
18. BaBopByeYa

Žanr: Dance-punk, Indie pop, African-punk
Izdavač: Bad Boy / Wondaland Arts SOciety
Produkcija: Kevin Barnes, Big Boi
Datum izdavanja: 18.05.2010.

Trajanje albuma: 68:35

Ocjena: 8.3

Nakon što su postali poznati i prepoznatljivi sa svojim velikim debijem “Oracular Spectacular”, New York-ški duo poznat kao MGMT vratio se ali u pravom smislu riječi. Odnosno, odmah na startu smijem se usuditi te navesti da su čak i  bolji, mnogo bolji nego prije, a zašto? Možda zato što su sada dvije godine stariji, možda i iz razloga jer su uvidjeli ranije propuste sa starog materijala (iako su oni, ruku na srce, bili minorni) ili jednostavno zbog toga što su vjerovatno kreativniji nego ikada?
Moje mišljenje je da upravo zbog te kreativne snage i nevjerovatne količine zrelosti koju su predočili u svoje lirike i kompozicije oni djeluju, odnosno zvuče postojano, uvjerljivo i nadahnuto.
No krenimo onako kako spada, tj. prošarajmo malo novim materijalom korak po korak i onako ugrubo saznajmo novitete.

“I’ts Working” je prva stvar sa albuma s kojom kreće Congratulations, a i nova era MGMT-a. Već na njoj se primijeti sve ono pozitivno što sam ranije spomenuo u kontekstu s njima, odnosno i zrelost i kreativnost. Sve je to ukomponovano u navedenu stvar, što je čini pravom indie-pop finesom. Album se nastavlja u sličnom Indie fazonu i novom prepoznatljivom ritmu MGMT-a, sa pjesmom “Song for Dan Treacy”, dok na “Someone’s Missing” dolazi do promjene ritma, praktički se u zvuk albuma se ubrizgava čudestan oživljavajući Synth-pop s elementima progresivne psihodelične muzike.
Naravno sredina albuma, kao što je to i slučaj na “Oracular Spectacular” je sačuvana za najbolje pjesme. Tako sam se i na ovom albumu susreo sa nevjerovatnim kompozicijama upravo na samoj “polovini puta”.

“Flash Delirium” je najbolja pjesma na albumu, to naglašavam iskreno i sa samopouzdanjem. A razlog je taj da sam slušajući ovaj album iznova i iznova apsolutno zaboravio na njihov veliki debitantski predhodnik, ali nakon što sam ugasio player u sobi je ostala samo tišina, a onda sam počeo da poredim “Congratulations” sa “Oracular Spectacular”. Mnogi će se vratiti na njega i reći će da je bolji od novog materijala. Meni se ista misao provlačila sve dok nisam čuo “Flash Delirium”, a nakon nje i ostatak albuma. Opet zašto?
Jednostavno i možda komično, ali na prvom albumu nećete čuti “Flash Delirium”, pa čak ni slično ukomponovanu pjesmu i to je to. Prosti i očaravajući vrhunac njihovog rada, prava krema psihodelije umiksane najfinijom elektronikom kakvu samo mogu “naelektrisati” ovi dečki.
Nakon nje ide “I Found a Whistle”, balada koja zaista radi i kvalitetom ne zaostaje mnogo za “Flash Delirium”. Šesta traka je “Sibirean Breaks” dvanaestominutna progresivna pop poslastica odrađena u maniri na kojoj bi im čak i Muse pozavidjeli.
Pjesma kroz koju se zvuk konstantno mijenja iz psihodeličnog u savršeni moderni indie-pop, preko mračnog new-wavea inspirisanog Smithsima, pa sve do ozbiljnijih tmurnijih synth-dionica.
“Brian Eno” je sedma pjesma i pored toga što je sedma na albumu vjerovatno je prva u srcu pomenutog velikog i neprevaziđenog moreplovca experimentalnog mora. Osnivač i pionir ambijentalnog elektronskog zvuka je glavna tema ove pjesme u kojoj mu se momci iz benda dive, te mu na neki svoj unikatan način odaju počast. Sami kraj albuma ne zaostaje ništa manje za sredinom.
Predzadnja “Lady Dada’s Nightmare” je instrumentalna prijetnja Lady Gagi, a posljednja je “Congratulations” također još jedna sjajna pop kompozicija gdje MGMT  ponovo pokazuju kako znaju pisati pjesme i sve to upakovati uz odličnu audio podlogu.

Sa odjavnom “Congratulations” zaista mogu početi da prštim sa čestitkama ovom bendu (Šta li si do sad radio? — op. ur.), koji me je uvjerio da zna pisati i pjesme inspirirane apsolutnom zajebancijom, catchy pop-balade, psihodeliju u najgrandioznijoj maniri te Indie na kojem bi im pozavidjeli i sami Smithsi, jer ovaj album od mene dobija jasno zeleno svijetlo.

Trajanje Albuma: 43:53
Žanr: Indie, Experimental
Izdavačka kuća: Columbia Records
Producent: MGMT, Pete Kember
OCJENA: 8.7

Prava ultra-cool indie predstava koja nosi jedanaest pjesama na sebi, te nevjerovatno osvježavajuće djelo koje bi konačno moglo donijeti pravu slavu bendu koju oni sa sigurnošću i zaslužuju. Već 10. Marta su gostovali u šou Jimmya Fallona, te odsvirali naslovnu “Terrible Love” i vjerovatno su već tada “ušli u uši” svima koji su gledali dotični šou. Rezultat svega toga je viđen kada je album prije deset dana pušten u prodaju, jer je u prvoj sedmici prodato već preko 50.000 kopija ovog albuma, a “High Violet” se probio na drugo mjesto Billboardove top 200 ljestivce najprodavanijih albuma. Frontmen benda Matt je vjerovatno sjeo u svoj kauč u svom toplom domu u Ohaju, zapalio cigaretu te otvorio litar vina kog je čuvao samo za ovakve svrhe, jer je od tog trenutka njegov telefon počeo neprestano da zvoni. Da se vratim na album za koji se već sada pretpostavlja da će imati x nominacija za NME Awards, Q Awards itd.

Prva traka na albumu, već pomenuta “Terrible Love”, mi je već sve rekla: da će albumom vladati prava tužna, mazohistička atmosfera, a ja sam već bio nevjerovatno spreman da to sve čujem. I nisam se pokajao. “Terrible Love” je pravo malo ljubavno-orijentirano remek djelo, sjajne muzike i još boljih lirika (It’s a terrible love, that I’m walking with spiders / It’s a terrible love that I’m walking here). “Sorrow” je druga stvar na albumu, i već njeno ime govori dovoljno o njoj. Nevjerovatne muzičke pozadine ispunjavaju pjesmu dok Matt izgovara teške lirike (“Sorrow found me when I was young / Sorrow waited, sorrow won”). “Little Faith” je kako se može čak i po njenom imenu naslutiti jedna, ako ne i jedina vedrija stvar. Prožeta je pomalo ironičnim lirikama, ali sasvim solidna pjesma. Ostatak albuma je toliko mračan da ga to čini prelijepim, čak štaviše, brilijantnim, te bih bio jako dosadan da do kraja “prepričam” svaku pjesmu jer su stilski sve srodne, to ću ostaviti vama, ali ne mogu a da ne izdvojim sam kraj albuma, to jest dvije završne pjesme. Krenut ću redom, prvo sa onom predzadnjom koja se zove “England”, gdje kroz lirike Matt priča o djevojci u koju se nesretno zaljubio tamo, te tako pjesma počinje sa lirikama (“Can someone send a runner / For a guardian a runner / For the guardian I lost today?”), ali ima nevjerovatan obrt i završava na kraju još ljepšim lirikama (“Try to be nice stay the night with the sinners”), te pretvara sve te “tone” tuge u neko zaista pobjedničko raspoloženje. Druga, to jest zadnja pjesma koja zatvara ovaj fenomenalni album se zove “Vanderlyle Crybaby Geeks” te nije samo najbolja na albumu, već možda i najbolji komad koji je ikada bend sastavio, te je savršena za zatvaranje jednog ovakvog albuma, krenuvši od lirika pa sve do muzike koja je krasi.

Sve u svemu radi se o odličnom albumu, a “krivulja” uspjeha benda svakim novim albumom raste. Jedino čega se bojim je da će vjerovatno ovim albumom postati “poznati”, ako to tako mogu nazvati, te privući mnogo veće diskografske kuće od alternativnog “4AD-a”, te da će im sav taj uspjeh udariti u glavu, ali sam onda shvatio da su šanse da će se to desiti ovakvom bendu jako male, prije svega zbog načina na koji prave pjesme, te zato što imaju mnoštvo ideja koje im se vjerovatno javljaju iz dana u dan. Jednom prilikom Bryce Dessner, gitarista benda je izjavio da je jako dobra stvar što cijeli bend sudjeluje u stvaranju svake nove pjesme i svakog novog albuma, te da je rijetkost da se samo jedan član benda pojavi sa jednom pjesmom koja je dovoljno dobra da na njoj ostali ne moraju “poraditi” i da je ponosan na to što prije svakog albuma naprave barem dvadesetak pjesama, i tek onda odaberu deset ili jedanaest njih koje su dovoljno vrijedne da idu na album. Šta reći na kraju osim da je “High Violet” ne samo album, već jedna priča prožeta “mračnim savršenstvom”, te da bi ga svako ko imalo voli ovaj žanr trebao preslušati. Ja od srca držim fige momcima iz “The Nationala”, u nadi da neće puknuti pod pritiskom koji im tek predstoji, te da neće pregoriti u želji da sljedeći album bude bolji od ovog, jer će on, poznavajući njihov rad i činjenicu koliko su ovi momci vrijedni, vjerovatno jako brzo izaći. Sve pohvale za drugove iz Cincinnatija.

Lista pjesama:

01. Terrible Love
02. Sorrow
03. Anyone’s Ghost
04. Little Faith
05. Afraid of Everyone
06. Bloodbuzz Ohio
07. Lemonworld
08. Runaway
09. Conversation 16
10. England
11. Vanderlyle Crybaby Geeks

Trajanje Albuma: 47:40

Žanr: Indie Rock, Post punk Revival
Datum Izdavanja: 10.05.2010.
Izdavač: 4AD
Produkcija: The National, Peter Kaits

Ocjena: 8.5

Ako se sjećate sastava Mistake Mistake, nukleus ovog benda pod nazivom Zemlja Gruva trebao bi vam biti poznat. Taj svojevrsni frontline Zemlje Gruva! čine Zoe Kida, Konstrakta i MC Milovan. Muzička raznolikost navedenih artista doprinosi specifičnosti gruvlendovskog žanrovskog usmjerenja, a pored specifičnog i zanimljivog vizuelnog identiteta ovog projekta koji graniči sa ekscentričnošću, muzička raznolikost je karakteristika na koju treba posebno usmjeriti pažnju. Gruvlend! vrlo majstorski kombinira hip hop elemente, reggae, dancehall, r’n’b, soul, funk, uz ukusne elektronske začine. Album otvara već spomenuta “Himna”, nakon koje slijedi plesna dancehall numera “Kako bilo”, stvar koja bi vrlo lako mogla ljuljati kukove u ljetnim klubovima širom Balkana narednog ljeta, a u istoj pozitivnoj atmosferi album se nastavlja sa “Da bi nam” u kojoj se Ana Đurić a.k.a Konstrakta svojom melodičnom vokalnim izvedbom jednostavno uvlači pod kožu. Slijedi r’n’b-ovska ljubavna stvar “Najlepše želje” u izvodi Ane Janković — Zoe Kidah, nakon koje slijedi elektro pop stvar “Reći ću ti”, možda i najviše pop orijentirana pjesma na albumu, ponovo sa r’n’b vokalima. Da ovom bendu nije stran ni prizvuk funka i soula svjedoči numera “Da li bi ti”, sa odlično aranžiranim dionicama duvačke sekcije, ali i sa vrlo inteligentnim tekstom koji govori o otuđenju i dilemama modernog mladog čovjeka: “Da li si ti, da li si / Spreman sada krenuti / Pravo prema istini / I leđa okrenuti / Pitanjima prošlosti / Da li si ti, da li si? … Nemoj da se pitaš jer odgovora nema …”. Slijedeća stvar “Danas nije juče” je muzički dosta slična prethodnoj, ponovo je tu glasna i jasno izražena brass sekcija, sa vokalnom izvedbom Konstrakta koja na momente naginje ka hip-hopu, da bi se transformirala na refrenu u funky numeru. U istom maniru se odvija i slijedeća “Šećeru” i “Nisam znala da sam ovo htela”, pri čemu se kod potonje ipak blago naziru i reggae/ska elementi. Album zatvara još jedna pjesma izuzetno pozitivne atmosfere, u kojoj se bend osvrće na mogućnost ličnog djelovanja u smjeru željenih promjena sa zdravom dozom autokritičnosti, ali i optimizma u tekstu: “Ko još stvarno veruje / Da mi sami nismo prepreke / Da ovaj svet / Bude bolje mesto / Što pre!”.

To su eventualno i ključne riječi kada se radi o ovom projektu, odnosno bendu — optimizam i sreća. Počevši kao vrlo ambiciozan projekat, sačinjen od mladih ljudi koji znaju šta žele, i znaju svoj posao, bilo da se radi o muzičkoj ili video produkciji, gruvlend! je objavio nezavisnost i zacrtao put svojom idejom o tome kako treba da izgleda njihovo vlastito imaginarno mjesto. U momentu pisanja ovog teksta prilično dobro kotiraju u domaćim medijima, osvojili su vrh MTV top liste sa svojim singlom “Najlepše želje”, prvo mjesto na Jelen Top 10 listi i listi Pop mašine, radijski su sasvim dobro pokriveni, kao i na Internetu, pa za sada izgleda kao da im se planovi ostvaruju u solidnoj mjeri. Album “WTF is gruvlend?” na odličan način interpretira i daje odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. S obzirom da se radi o u dobroj mjeri iskusnim muzičarima, sigurno možemo i u budućnosti očekivati kvalitetne materijale od njih, a do tada dosurfajte na njihovu web stranicu, i downloadujte album besplatno. Moguće je da vam se ne svidi, moguće je da ga ocijenite previše pop ili premalo alternativnim, s druge strane moguće je i to da vas pozitivno iznenadi, ali s obzirom da se radi o potpuno nezavisnom projektu, i s obzirom na pozitivnu vibru i “gruv” oko ovog projekta, najmanje što možemo je dati im priliku.

Lista pjesama:
01. Himna
02. Kako bilo
03. Da bi nam
04. Najlepše želje
05. Reći ću ti
06. Da li bi ti
07. Danas nije juče
08. Šećeru
09. Nisam znala da sam ovo htela
10. U opasnosti

Trajanje albuma: 34:24
Izdavač: gruvlend!

Linkovi:
gruvlend!

Nakon “Orkestralnog Intra”, album otvara “Welcome to the world of plastic beach”, na kojoj je zastupljen i prvi VIP gost, renomirani rapper Snoop Dogg. Već na uvodu je primjetno da je bend muzički i konceptualno dosta eksperimentisao u odnosu na prethodna dva studijska izdanja, međutim gostovanje pomenutog rappera nije dovoljno doprinijelo u pozitivnom smislu ovoj pjesmi. Usudio bih se da kažem da je pjesma izgubila na vrijednosti, upravo zbog njegovog pomalo blijedog i dosadnog dijela. Prva prava i možda najbolja stvar na albumu je Rhinestone Eyes, četvrta po redu na albumu, na kojoj se osjeti prepoznatljivi zvuk Gorillaz sa prethodna dva albuma, popraćen melanholičnim glasom 2D-a (Damon Albarna). Rhinestone Eyes je dokaz da Damonu nije potrebna suradnja sa gorepomenutim slavnim ličnosti u cilju upotpunjavanja ionako dovoljno kreativnog uratka njegovog virtuelnog benda. Nakon pomenute Rhinestone Eyes slijedi i prvi singl “Stylo”, na kojem Bobby Womback pjeva refren a Mos Def sasvim pristojno odrađuje svoj dio posla. Na video spotu ove pjesme možemo vidjeti i proslavljenog glumca Bruce Willisa, koji u svom Vanu rešeta automobil u kome se voze članovi benda a kojim upravlja, zanimljivo, perverzni basista Murdock. Lijepo je vidjeti i Noodle, virtuelnu klavijaturisticu i gitaristkinju koja je sada već “velika djevojka” i ima 18 godina. Genije ili freak, ocijenite ga kako hoćete, Damon vodi računa i o godinama svojih virtualnih likova, te je naredio crtaču i izvršiocu njegovih vizuelnih ideja Jammie Hewlettu da im promijeni “lični opis” u smislu fizičkog izgleda. Tako Murdock već ima naznake bora na licu, Noodle ima obline, dok je 2D promijenio frizuru. Zanimljiv je način na koji Damon i o takvim sitnicama vodi računa. Šesta pjesma na albumu po imenu “Superfast Jellyfish” je, po svemu sudeći, nova zajebancija, koja je prije par dana tačnije 9. maja izašla i kao singl, a vjerujem da će biti pristojan nasljednik prethodnih pjesama sličnog tipa kao što su, “19–2000″, “Punk” te “Hip-Albatross” koje su jako simpatične na sličan način, a može se slobodno reći i da je jedan od nedostataka ovog albuma manjak upravo takvih stvari. Na pjesmi gostuju De la Soul te Gruff Rhys, koji su posao odradili dosta dobro na jedan jako šaljiv način. Zanimljiv je i citat izmišljenog člana benda, basiste Murdock Niccalsa za ovu pjesmu: “You could flood your room with a track like this”. Više nego dobra je deveta stvar sa albuma, pjesma pod nazivom “Some kind of nature” na kojoj gostuje Lou Reed, jako pamtljiva i veoma zanimljiva pjesma, te možda jedna od prvih koja nakon prvog slušanja albuma uđe u uši, barem je to kod mene bio slučaj, a znamo da takve “dosadne” i “naporne” pjesme ne mogu loše proći kod slušaoca. Nakon nje slijede takođe dvije jako dobre skladbe. od kojih je prva plesna “On melancholy hill”, u kojoj se nazire priličan broj elemenata elektronske naravi (tačnije Housea) pa bi vjerovatno mogla imati jako dobru budućnost u noćnim klubovima širom svijeta i uskoro puniti plesne podije, a druga je “Broken” — fantastična stvar, sa vjerovatno najboljim instrumentalnim dijelom koji dosta podsjeća na “Every planet we reach is dead” sa “Demon Days”. Dok Damon ponavlja lahko pamtljivi refren “It’s broken, our love…” ponovo se uspostavlja da je istina ono što sam pričao na početku recenzije, tj. da Damonu ne treba jedan Snoop Dogg da bi održao fan bazu Gorillaza.

Od ostalih pjesama koje slijede do kraja albuma, treba još izdvojiti “Sweepstakes”, na kojoj gostuje Hypnotic Brass Ensambl iz Chicaga, i po drugi put opet odlični Mos Def, te melanholičnu “Plastic Beach” gdje takodje imamo dva gosta: Mick Jonesa iz proslavljenog The Clasha i Damonovog “kolegu” iz side projekta “The Good,The Bad and The Queen” te takođe bivšeg “Clashovca” — Paul Simonona.

Zaključak je sljedeći, Damon je na ovom albumu ostvario suradnju sa velikim brojem zvijezda, pretpostavimo u nadi da proširi svoju publiku, a i u svrhu boljeg komercijalnog prihvatanja albuma. Zvuk je dosta eksperimentalniji, to više nije standardni Trip-Hop na kakav smo navikli kod ovog benda, već se osjete i prizvuci Housea, te slatkastog Electro-popa. Po meni lično, album je mogao biti bolji. Ne želim time da kažem da nije dovoljno dobar, ali definitivno nije nastavio visoke standarde koje su postavili prvijenac “Gorillaz” iz 2001, te “Demon days” iz 2005. Možda jeste muzički eksperimentalniji i zreliji, što možda otvara mogućnost njegove ozbiljnije recepcije, ali očigledno je da nedostaje onih slatkih zajebancija i zaigranosti koje su se našle na velikom broju pjesama sa prvijenca, te instrumentalne zrelosti sa “Demon Days”. Da je “Plastic Beach” rađen po tom receptu, vjerovatno bi zaslužio čistu desetku, ovako ostaje dosta konfuzno izdanje koje “izvlače” gore navedene, pohvaljene pjesme.

Lista pjesama:
1.Orchestral Intro
2.Welcome to the world of the plastic beach
3.White Flag
4.Rhinestone Eyes
5.Stylo
6.Superfast Jellyfish
7.Empire Ants
8.Glitter Freeze
9.Some kind of nature
10.On melancholy hill
11.Broken
12.Sweepstakes
13.Plastic Beach
14.To Binge
15.Cloud of Unknowning
16.Pirate Jet

Žanr: trip-hop
Izdavač: Parlophone, Virgin
Producent: Damon Albarn
Datum izdavanja: 03.03.2010.
Dužina trajanja albuma: 56:46.

Ocjena: 7.7